Rigidni zakoni poslodavce

Ponuda na hrvatskom tržištu rada u raskoraku je s potrebama poslodavaca. Iako je popularno jadikovati zbog velike nezaposlenosti, vodeći poslodavci – generator rasta hrvatskoga gospodarstva, bilo u turizmu, industriji ili uslugama – imaju ozbiljnijih problema s dostupnošću i kvalitetom radne snage. Primjerice, prema istraživanju provedenom 2005., 25 posto srednje velikih tvrtki ‘u potpunosti’ se i još 35 posto ‘donekle’ slaže da je ‘struktura i kvaliteta radne snage ograničavajući faktor konkurentnosti Hrvatske u EU’. Također, čak 80 posto svih poslodavaca smatra da usprkos velikom broju nezaposlenih nije lako naći nove zaposlenike. Istodobno svega 5 posto tvrtki ‘u potpunosti se slaže’ da su višine plaća ograničavajući faktor konkurentnosti u EU.

Naime, globalizacija nije pred vratima, nego je stigla! Ako neka hrvatska tvrtka i nije na globalnom tržištu, na njezino, hrvatsko tržište stigao je ili globalni konkurent ili regionalni konkurent koji preživljava u globalnoj konkurenciji, pa donosi nove standardne efikasnosti i kvalitete.

A do konkurentnosti se može doći samo na jedan način – konkurencijom. Značajne strane investicije velikom potražnjom najprije uzrokuju dodatni debalans na tržištu radne snage u tom sektoru, ali u kojačnici razvijaju taj segment tržišta rada. To smo početkom desetljeća vidjeli u ICT industriji, ponajprije na primjeru velikih investicija Ericsson i Siemensa. Taj zamašnjak traje: naši radnici u ICT industriji globalno su konkurentni i svi imaju posla. Sada je započeo takav ciklus u turizmu.

Istodobno, ti su trendovi posve apstraktne mnogim zaposlenima u javnoj upravi i državnim tvrtkama. Neefikasnost u tom sektoru i stoga veliki teret skupe države na privatni sektor glavni je uzrok hrvatske nekonkurentnosti.

Strukturalna neprilagođenost vodi do velike konkurencije među poslodavcima na određenim segmentima tržišta rada, kao što su stručnjaci i menadžeri u financijama, upravljanju ljudskim resursima, turizmu, prodaji, što će dovesti do daljnjeg raslojavanja plaća na tržištu rada.

Uslijed brzine promjena i nužnosti usvajanja novih znanja ‘diplome’ postaju sve manje važne. Primjerice, prema našim istraživanjima, čak 82,5 posto malih poslodavaca, 70 posto srednjih i 55,5 posto velikih na pitanje ‘Kakvom biste zaposleniku bez mnogo razmišljanja ponudili posao’, odgovara: ‘Osobi s odgovarajućim stavom’. Uvjerljivo drugo mjesto zauzima odgovor: ‘Osoba snažno izraženih interpersonalnih vještina’, a tek nakon toga: ‘Vrhunski stručnjak u svom području’. Budući da se vrhunski stručnjak može postati i bez diplome, jasno je da su diplome danas sve manje važne.

Najvrednija ‘opća’ kompetencija jest motiviranost, s slijedi želja za učenjem, komunikacijske vještine, inteligencija.

Prijasnjena hijerarhija vrijednosti ‘formalna znanja, neformalna znanja i vještine, opće kompetencije’ zapravo se u cijelosti obrnula. Naime, prednost pred formalnim diplomama, osim općih kompetencija, danas imaju i neformalna znanja i vještine.

Stoga će se prostor na brzo rastućem tržištu profesionalne edukacije oslobađati cijelom spektru ponuđača, počevši od privatnih strukovnih škola, preko raznih ponuđača profesionalne edukacije uz rad, tvrtki koje nude interne treninge menadžera, prodajnog osoblja i slično, do organizatora nastupa stranih predavača.

Fleksibilni načini zapošljavanja, ponajprije rad na nepuno radno vrijeme i rad putem agencija za privremeno zapošljavanje jedan je od ključnih činitelja konkurentnosti razvijenih gospodarstava. U Hrvatskoj ni država, ni javno mnijenje još ne percipiraju taj vid rada kao ekonomski i društveno koristan.

Mnogi poslodavci, koji žele proširiti svoje poslovanje, demotivirani rigidnim zakonima propuštaju priliku za rast. Većina najvažnijih tvrtki iskreno vjeruje da su ljudski resursi jedina dugoročna konkurentska prednost i tako se i ponašaju. To jasno potvrđuje i uspjeh našeg projekta Certifikat Poslodavac Partner, u kojem su mnogi vodeći poslodavci dokazali da imaju kvalitetne sustave upravljanja ljudskim resursima, pa onda i tretmana ljudi koji rade za njih.

Razvoj direktnih komunikacija poslodavaca i zaposlenika, ponajprije koristeći oglašavanje na internetu, smanjuje važnosti staromodnih agencija u traganju za kadrovima. Naime, kao što možemo svjedočiti posljednjih godina, uz eksploziju novih zapošljavanja, gotovo sve agencije za zapošljavanje stagnirale su u poslovanju. Taj će se trend nastaviti i u iduće 2 do 3 godine smanjit će se broj tih posrednika, preživjet će samo najbolji.

Istodobno, sve više posredovanja ‘pre-selit’ će se u agencije koje umjesto pojedinačnih zapošljavanja nude rješenja – konkretno agencije za privremeno zapošljavanje ‘upakiravat’ će sve više u svoju uslugu i potragu za kadrovima i na taj način uspješno konkurirati agencijama prethodne generacije.

Najveći posrednik na tržištu rada nekad je bio HZZ. On danas nije, ali prema naravi hrvatskog tržišta rada i ne može biti posrednik na tržištu rada. Naime, nekonkurentnog nezaposlenog ne možete ‘na silu’ zaposliti. Danas je HZZ uglavnom administrator socijalne pomoći. Prema mojim shvaćanjima, sam državni vrh shvatio je da HZZ zapravo može i mora biti glavni instrument prevladavanja strukturalne neprilagođenosti hrvatskog tržišta rada. U 2007. država će i aktivno usmjeriti HZZ u nove aktivnosti, a to je pomoć, putem edukacije, oblikovanja stavova i sličnoga, nezaposlenima koji su danas nekonkurentni, kako bi sutra postali konkurentni i tržište ih rada spremno ‘usisalo’.

Formalne diplome postaju sve manje važne, prednost imaju opće kompetencije i neformalna znanja.