Home / Edukacija i eventi / VRIJEME za usporedbu S KONKURENCIJOM

VRIJEME za usporedbu S KONKURENCIJOM

Konkurenicija i natjecanje postali su univerzalna načela i osnova svekolikog boljška i opstanka. Sukladno tome, natječu se tvrtke, države, gradovi, regije, pojedinci, ali i škole, sveučilišta, obrazovni sustavi… Tijekom osamostaljenja, desetljeća privatizacije, slobodnog poduzetništva i gospodarskog otvaranja hrvatskog prostora mukotrpno je niknula i privatna inicijativa u sustavu obrazovanja. Hrvatsko društvo počelo se suočavati s činjenicom da sve škole nisu jednake i jednako dobre. Spoznalo je da među sveučilištima postoje razlike u kvaliteti, da je hrvatski obrazovni sustav povezan sa sustavima drugih europskih zemalja te ga je nemoguće, osim vlastitom kvalitetom, ‘zaštititi od europske i svjetske konkurencije’.

Privatizacijom razvijena gospodarska struktura sve jasnije traži moderna znanja i vještine, jednake onima koje upošljava i koristi širom svijeta. Ona prepoznaje kvalitetu i pripravna je nagraditi je. Nadalje, sve više prevladava svijest o tome da su dobar obrazovni sustav i odlične škole bitan uvjet konkurencnosti naših poduzeća, gospodarstva i države u cijelini.

Kao mala zemlja koja s mnogo manje od 1 posto sudjeluje u europskom stanovništvu i bruto društvenom proizvodu, Hrvatska se treba uključiti u svjetsko gospodarstvo, kulturu, obrazovanje. Zato nam treba sustav i odnosi koji će prepoznati talente, privlačiti ih, a ne odbijati, znati ih razviti kroz obrazovanje, odgojiti.

U čitavom tom procesu ključno načelo jest izvrsnost. Što su narod i zajednica manji, time je izvrsnost obrazovanja važnija. Izvrsnost je jamstvo očuvanja identiteta u vremenu globalizacije. U visokom obrazovanju ona nije apstraktna, već se neprestano mjeri – brojem istraživanja, brojem studenata po nastavniku, brojem objavljenih radova po nastavniku, brojem diplomiranih u odnosu na broj upisanih studenata, prosječnom duljinom trajanja studija, brzinom zapošljavanja diplomiranih studenata, brojem dana programa cjeloživotnog obrazovanja svakog građanina na godinu, brojem magistara i doktora znanosti na 1.000 stanovnika…

Stoga nije pretjerano reći kako je krajnje vrijeme da hrvatska sveučilišta i visoke škole počnu mjeriti svoju učinkovitost i izvrsnost te se uspoređivati međusobno i sa svjetskim postignućima u tom području. Drugim riječima, nužno je iskoračiti iz zatvorenosti, u kojoj smo najbolji jer smo sami sebi mjera, i staviti se na ‘tržište znanja i obrazovanja’ kako bismo se neprestano poboljšavali. To smo prije svega dužni našim studentima, koji su izloženi globalnoj, kod nas prije svega europskoj konkurenciji. Oni s pravom očekuju od svojih škola i sveučilišta da ih tijekom studentskih godina na najbolji način obrazuju i pripreme za takvu utakmicu. A prostora za poboljšanje je mnogo.

Naime, sustav koji od 100 mladih koji počnu studirati do diplome dovede samo njih manje od trideset, nakon prosječno sedam godina (6,6), koliki je današnji vijek studiranja u Hrvatskoj, sustav je koji iznako oskudne mogućnosti loše koristi.

Primjerice, školske godine 2003./4. na hrvatskim sveučilištima i školama studirala su ukupno 120.822 studenta, od toga na sveučilištima 97.414. Godine 1999. ukupno studiralo je 95.967 studenata. O alarmantrnoj neučinkovitosti sustava govori činjenica da je 2004. od 98.529 studenata diplomiralo samo njih 12.637. Nadalje, na rang-ljestvicama svjetskih sveučilišta nema niti jednoga hrvatskog među prvih nekoliko stotina.

Iako sve te brojke dokazuju neučinkovitost, one otkrivaju i velike mogućnosti za poboljšanje sustava u cilju postizanja boljih rezultata i kvalitete uz utrošak istih sredstava. S druge strane, proračunskog novca je malo i nedovoljno te njegovo neučinkovito trošenje postaje alarmantr problem, koji traži rješavanje.

Koliko je moguće poboljšati učinkovitost studiranja razvojem privatnih sveučilišta moguće je vidjeti iz iskustava američkog Sveučilišta John Carroll, kojemu je odnos diplomiranih u odnosu na upisane studente čak 75 posto. Privatna sveučilišta u pravilu pokazuju uspješnijim u brizi za svoje studente. Od upisanih 110 studenata 2002. godine, ZŠEM je na četvrtu studijsku godinu doveo njih 86, od čega su 42 diplomirali u roku od 4 godine (rujan 2006.). U roku kraćem od 8 tjedana nakon promocije posao u hrvatskim uglednim tvrtkama našlo je njih 70 posto.

Što se, pak, hrvatskoga privatnog školstva tiče, može se reći da je ono još u povojima. Naime, 2004. godine na svim privatnim školama studiralo je samo 4.068 studenata.

Danas, 16 godina nakon ulaska hrvatske u sustav slobodnog poduzetništva, postoje brojne uključivo i zakonske prepreke osnivanju i razvoju privatnih sveučilišta i visokih škola. Snažno je nastojanje da se privatne visoke škole obilježi kao škole drugoga reda i tako posebno najtalentiranije kandidate odvraća od studiranja. Kroz nazive, titule, uvjete, pa i porezni tretman privatno školstvo drži se u nepovoljnom položaju. Loša je svaka neizvjesnost glede položaja privatnih visokih škola, jer neizvjesnost umanjuje mogućnost prijeku potrebnih dugoročnih ulaganja. Tko će uložiti potreban velik novac u djelatnost čiji uvjeti poslovanja mogu tako olako biti izmijenjeni. Šteta, jer upravo razvijenje privatno školstvo može pomoći kvalitativnom pomaku ukupnoga visokog, posebno poslovnog obrazovanja.

Hrvatska je među rijetkim državama u kojima u 16 godina tranzicije nije niknulo nijedno privatno sveučilište. I upravo je zato problem kvalitete visokog školstva u Hrvatskoj, prije svega, još uvijek problem kvalitete sustava državnih sveučilišta i visokih učilišta.

Demografsko stanje predstavlja ujedno i okvir razvitka hrvatskog školstva. Naime, u godinama koje dolaze sustav može očekivati manje generacije mogućih studenata što, pak, otvara pitanje opravdanosti i dugoročne održivosti rasta broja državnih ustanova – veleučilišta i sveučilišta, koje računaju na financiranje iz državnog proračuna. Moguće je, naravno, pomake tražiti u povećanju broja i udjela onih koji kreću na visokoškolsko obrazovanje u odnosu na prošle godine te u širenju cjeloživotnog obrazovanja odraslih, pa i građana treće životne dobi.

Prostora ima, jer u programima cjeloživotnog obrazovanja sudjeluje 35 posto građana Švedske, 9 posto stanovnika EU i manje od 2 posto građana Hrvatske. Moguće je pokušati na hrvatska sveučilišta i škole privući i studente iz drugih zemalja, kao što to čine brojna europska i američka sveučilišta.

Da bismo privukli strane studente (sada ih je manje od jedan posto) osnovna je pretpostavka kvaliteta našega visokoškolskog obrazovanja te puno prihvaćanje međunarodno potvrđenih standarda. S druge strane, otvorenost hrvatskoga obrazovnog sustava stvara mogućnost za odlazak mladih, posebice njihovoga talentiranijega i imućnijeg dijela, na obrazovanje širom Europe i svijeta. U području poslovnog obrazovanja, međunarodne standarde izražene kroz AACSB agenciju sustavno slijedi samo jedna visoka škola.

Poseban je problem znanstvenog potencijala hrvatskoga visokog školstva njegova niska uključenost u tehnološki razvitak gospodarstva. Naime, znanstvenici na sveučilištima uglavnom su zaokupljeni pisanjem, tako da od 8.645 objavljenih radova u 2002. godini na istraživače i znanstvenike iz visokog školstva odlazi njih 4.079. Primjerice, od ukupno 51 patentne prijave, samo njih pet dolazi iz visokog školstva, a daleko najveći dio, njih 42, od istraživača i znanstvenika u gospodarstvu.

Na kraju, nije pretjerano reći da današnje stanje u visokom poslovnom obrazovanju ne može zadovoljiti potrebe gospodarstva i studenata koji su, i jedni i drugi, izloženi sve snažnijoj međunarodnoj konkurenciji. Oni s punim pravom od škola očekuju sve više, da ih pripreme za što bolju poziciju za natjecanje u velikoj utakmici. Problema je mnogo, ali oni nisu nerješivi. Za početak, postavimo si cilj skratiti prosječno vrijeme studiranja sa sedam na pet godina te povećajmo broj onih koji diplomiraju sa sadašnjih 20-ak na 50-ak posto. Stanje će već uz takvu razinu raspoloživog novca biti znatno povoljnije.

No, da bismo to ostvarili, valja promijeniti ponašanje. Ukloniti prepreke razvitku privatnog školstva uključivo i privatnih sveučilišta, kao katalizatora ukupne promjene i modernizacije. Država treba prije svega štititi interese građana, da se proračunskim novcem štedljivo gospodari, i studenata, da dobiju najbolje obrazovanje, pa zato mora imati jednak stav i odmak prema državnim i privatnim ustanovama.