Besson se potvrdio kultnim filmovima i velikim hitovima (Veliko plavetnilo, Leon, Peti element, Nikita), no Arthur u zemlji Minimoya prilično je dosadno ostvarenje. Posljednjih mjeseci pokazalo se kako stihijsko i frenetično oglašavanje i golem medijski pritisak koji stvaraju filmotvorci može i te kako rezultirati neopravdano pozitivnim kritikama i uopće pozitivnom dojmu za, u najboljem slučaju, osrednja ostvarenja. To se dogodilo i s Minimoyima, za koje vam valjda treba biti neugodno reći da je loš crtić bez radnje i s kroničnim nedostatkom mašte. Jer, eto, redatelj je posvetio gomilu godina njegovom stvaranju i jer se osobno pojavio na hrvatskoj premijeri. A k tome je i živio u Poreču. Animacija i tehnički dio obrađeni su korektno, ali ni tu nema nekih revolucionarnih rješenja. Sve u svemu, svojoj američkoj konkurenciji, čak onoj u srednjoj klasi, nije ni do koljena. Europska je još morati jesti mnogo špinata da bi mogli ozbiljnije konkurirati američkoj školi visoke animacije. Ritam filma kao da je od početka u brzini većoj od uobičajene i gledateljima dojma da gleda nekakvu ubrzanu verziju u kojoj se ni na što ne gubi previše vremena, što na trenutke rezultira konfuzijom, ali i manjkom nekih uistinu razrađenih scena.
Svijet Minimoya nije vizualno nezanimljiv, ali se nemoguće oteći dojmu da se od te priče moglo mnogo više napraviti i da je to bilo povoljno tlo za mnogo razrađeniju priču, likove i vizualizaciju. Sinkronizacija, pak, na hrvatski vrlo je loša i samo narušava ionako poljuljan kredibilitet filma. Dok se neki trude, drugi su doista osmislili vrlo lošu koncepciju glasova i upropastili svoje likove. Argument koji se najozbiljnije poteže, da ih je birao sâm Besson, uistinu je smiješan. Čovjek, naime, ne govori hrvatski, a to bi ipak trebao biti jedan od važnijih elemenata pri odlučivanju, možda malo važniji od boje nečijega glasa.
