Hrvatski dimnjačari mogu očekivati zahtjev za liberalizaciju tržišta

Zanimanje dimnjačar na prvi pogled ne izgleda previše primamljivo i većina današnjih osnovnoškolaca teško će se odlučiti na odabir te profesije koja podrazumijeva penjanje po krovu, čađave ruke i pogled na život iz ptičje perspektive. Stoga nije čudno ni to kad se u jednoj školskoj godini u Zagrebu za to zanimanje ne odluči nijedan učenik, a onaj koji nekim čudom i upiše taj obrt, na nekoliko dana neizbježno postane višestruki gradskih rubrika dnevnih novina.

Ipak, nije sve tako ‘čađavo’ u dimnjačarstvu, osobito pogleda li se financijska strana tog posla. O tome možda najbolje govori podatak da zagrebački dimnjačari od čišćenja dimnjaka i izdavanja atesta o njihovoj ispravnosti na godinu ostvare prihod veći od 20 milijuna kuna. Doduše, ozbiljniju zaradu od čišćenja dimnjaka imaju samo dimnjačari koncesionari (u Zagrebu ih je 27), dok se oni koji rade za njih ne mogu pohvaliti visokim prihodom.

Drug je prednost te profesije što dimnjačari u Hrvatskoj uživaju u gotovo potpunom monopolu. Naime, gradovi i općine podijeljeni su na koncesijska područja u kojima ‘vlada’ jedan glavni dimnjačar koji zapošljava jednog ili više dimnjačara, a iako je riječ o privatnim tvrtkama, održavanje dimnjaka je prihodno, odnosno nametnuto zakonom, dok cijene određuju lokalne zajednice. Uz takve propise dimnjačar koncesionar teško može ostati bez posla jer vlasnici kuća koje pripadaju određenom koncesionarskom području ne mogu tražiti drugoga dimnjačara ako iz nekog razloga ne žele onoga koji im je određen. Osim toga, zakonom je propisano i da dimnjačar jedanput na godinu mora pregledati dimnjak, a ako je riječ o ciglenom dimnjaku, svaka tri mjeseca, što omogućuje dimnjačarima da cijele godine imaju pune ruke posla.

Dimnjačarstvo je na gotovo isti način uređeno i u Njemačkoj, koja se upravo zbog zakona koji regulira tu djelatnost i štiti dimnjačare od konkurencije nedavno drugi put našla na udaru Europske komisije. Naime, Komisija smatra da se tako krši Zakon o konkurenciji i željela bi vidjeti kompetitivno tržište na kojem bi građani sami mogli birati svog dimnjačara jednako kao što biraju vodoinstalatera ili građevinara.

Hrvatskoj još nije upućen takav zahtjev Europske unije, ali s obzirom na sličnost s njemačkim zakonom, nije isključeno da će se od naših dimnjačara zahtijevati liberalizacija tržišta. Hrvatski dimnjačari nisu oduševljeni mogućnošću takva razvoja situacije i kažu da imaju brojne argumente koji idu u prilog postojećim propisima vezanim uz uređenje dimnjačarskog tržišta. Komunalni redar za dimnjačarske poslove Zdenko Meczner kaže da je Poljska ukinula zakonsku obvezu čišćenja dimnjaka, ali ju je ponovno uvela jer se u međuvremenu udvostručio broj umrlih od trovanja ugljičnim monoksidom.

• Dimnjačarstvo se ne može uspoređivati s frizerstvom, jer ne možete umrijeti ne idete li godinama na šišanje ili ako frizer ne obavi dobro svoj posao, a od ugljičnog monoksidida možete. U Zagrebu se samo u ovom trenutku od monoksidida truje 40 tisuća ljudi – kaže Meczner. S njim se slaže i Zdravko Šenjug, predsjednik Hrvatske dimnjačarske udruge, koji smatra da još nije vrijeme za liberalizaciju dimnjačarstva u Hrvatskoj jer je, za razliku od zemalja Zapadne Europe, kod nas još nizak standard stanovanja.

• Dimnjačare u Hrvatskoj mnogi tretiraju kao namet i odbijaju čišćenje dimnjaka, što je u nekim razvijenim zemljama nezamislivo. Primjerice, u Austriji ne možete osigurati kuću ako ste odbili pregled dimnjaka. Osim toga, u Hrvatskoj je 60 posto dimnaka neispravno, tako da ćemo tek kada dostignemo europske tehničke standarde moći primijeniti i njihove načine poslovanja, odnosno liberalizirati tržište – zaključio je Šenjug.

Dimnjačarstvo nije i ne može biti servis, kažu hrvatski, ali i njemački dimnjačari i kao dodatni argument za zadržavanje postojećeg sustava navode podatak da je u Hrvatskoj i Njemačkoj broj umrlih od trovanja monoksidom deset puta manji nego u zemljama koje su liberalizirale to tržište, poput Francuske ili Belgije. Kao protutezu suprotna strana najčešće ističe da su zbog podjele teritorija na dimnjačarska područja zakinuti novokvalificirani dimnjačari koji, da bi dobili svoje područje, moraju čekati godinama dok neki koncesionar ne ode u mirovinu.

U Zagrebu je sustav koncesija uveden sredinom devedesetih godina, nakon što se rasputilo poduzeće Dimnjačar. Grad je tada podijeljen na 57 područja (toliko je bilo dimnjačara), a određeno je da se koncesije dodjeljuju na 10 godina. U međuvremenu su pojedini dimnjačari otišli u mirovinu ili iz različitih razloga ostali bez koncesija, tako da je trenutačno 57 koncesija u rukama 27 koncesionara. Na sličan način uređeno je dimnjačarstvo i u drugim gradovima i općinama, s tim da trajanje koncesije varira od jedne do deset godina, a različiti su i iznosi koje koncesionari moraju platiti lokalnoj samoupravi. U Zagrebu je to simboličnih 250 kuna, dok se u Rovinju za koncesiju na godinu plaća čak 100 tisuća kuna.

Dimnjačari koji ne dobiju vlastitu koncesiju nemaju mnogo izbora i ako se ne uspiju zapošliti kod nekog od koncesionara, ostaju bez posla. Zbog toga su se u Zagrebu posljednjih godina pojavili tzv. lažni dimnjačari. Epitet ‘lažni’ nisu dobili zbog toga što nisu završili dimnjačarski obrt, nego zato što u nedostatku vlastite koncesije upadaju na područja pojedinih dimnjačara-koncesionara i otimaju im posao. Svoje usluge u pravilu naplaćuju iznad propisanog cjenika da bi mogli platiti brojne kazne koje dobiju nakon što dimnjačari na dovolito ispostavljao račune za obavljeni posao. S druge strane, dimnjačar iz Horvata izgubio je koncesiju jer je ulazio na tuda područja. Naime, sa Studentskim je centrom sklopio ugovor da će čistiti dimnjake u svim studentskim domovima iako se oni nalaze na koncesijskim područjima koja mu ne pripadaju. U posljednje dvije godine neki su dimnjačari svojevoljno otkazali koncesije. Sesvetski dimnjačar otišao je u mirovinu, obrt Vediko otkazao ju je zbog brojnih tužbi koje su protiv njega podnijeli stanari iz središta grada gdje je obavljao posao, dok je koncesionar iz Brezovice odustao od koncesije jer smatra da na tom području, na kojem se uglavnom nalaze kuće, ne može ništa zaraditi (najkvalitetnije su koncesije na kojima se uglavnom nalaze zgrade jer većina stanara obiteljskih kuća odbija dimnjačarske usluge, a čišćenje nekoliko dimnjaka na samo jednoj zgradi svakih trinaest tjedana mreže donijeti priču šest tisuća kuna).

S obzirom na to da je sedam zagrebačkih četvrti ostalo bez dimnjačara, Gradsko je poglavarstvo početkom prosinca raspisalo natječaj za dodjelu koncesija, a u veljači 2007. trebalo bi se odlučiti kome će pripasti. Prema Mecznerovim riječima, najveće zanimanje uvijek vlasta za područja na kojima su stambene zgrade jer one donose najbolju zaradu i za njih se često bori i više od 20 dimnjačara, dok koncesije poput Brezovice nisu pretjerano zanimljive i za njih se najčešće javi jedan ili nijedan dimnjačar.

• Svi žele doći u Zagreb jer je tu najlakše zaraditi novac. S druge strane, zanimanje za mala mjesta gotovo je nikakvo, pa tako, primjerice, Hrvatska Kostajnica i Knin već dulje pokušavaju dovesti dimnjačara, ali u tome nisu uspjeli – zaključio je Meczner.