Nacionalna naftna kompanija Ina odlučila je uvesti promjene u sustavu nabave nafte na svjetskom tržištu. Ina na godinu uvozi oko 80 posto godišnje prerade nafte u rafinerijama nafte Rijeka i Sisak. Dosadašnjim sustavom dominirali su tenderi, odnosno natječaji na koje su se javljali proizvođači i trgovci naftom. Uprava Ine je, međutim, odlučila sklopiti dugoročni ugovor od najmanje dvije godine, s mogućnošću produljenja za još dvije godine, s jednim dobavljačem za nabavu oko 60 posto od ukupno planiranih količina nafte iz uvoza. Ina je lani preradila 3,9 milijuna tona (29,9 milijuna barela) uvozne nafte, a 60 posto toga čini oko 2,4 milijuna tona pa bi novi dobavljač u četiri godine Ini isporučio oko 10 milijuna tona srove nafte (72 milijuna barela).
INA je plan o nabavi oko 60 posto nafte dugoročnim ugovorima navela još u prospektu za nedavnu inicijalnu javnu ponudu dionica u Zagrebu i Londonu. U prospektu je Uprava Ine plan o izboru jednog dobavljača objasnila osiguranjem opskrbe dviju rafinerija, imajući na umu planove rasta i razvoja rafinerijskih kapaciteta kompanije. Pritom će se određene količine uvezene nafte i dalje kupovati na ‘spotu’ kroz sustav natječaja. Kombinirani način nabave dugoročnim ugovorima i kupnjom na ‘spotu’ trebao bi omogućiti učinkovitije upravljanje rizicima kontinuirane opskrbe i promjenjivim tržišnim cijenama nafte.
Raspisan je pozivni natječaj na koji je Ina pozvala šest kompanija. Kriterij odabira bili su navodno veličina i respektabilnost kompanija te dosadašnji opseg posla s Inom. Šest pozvanih kompanija su Glencore (Švicarska), API (Italija), OMV (Austrija), Gunvor (Švicarska), Litasco (Švicarska) i Mercuria (Švicarska) i sve su već poslale svoje ponude. Inino stručno povjerenstvo trenutačno razmatra ponude, a s najboljim ponuđačem tvrtka bi trebala sklopiti dugoročni ugovor za nabavu nafte.
Na proces odabira dobavljača nafte redakciji Lidera pozornost je skrenuo dokument pod nazivom ‘Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti’, koji potpisuje anonimni autor u ime javnosti dosad nepoznatog navodnog Odbora za borbu protiv korupcije u Ini. U njemu se navode osnovni podaci o potencijalnom ugovoru, pozvanim tvrtkama i pozivnom tenderu te se u pitanje dovodi korisnost odnosno štetnost takvog ugovora. Prema internim propisima Ine, proces objave bilo kakvih informacija o potpisivanju takvog ugovora uvjetovan je strogim pravilima objave informacija Zagrebačke i Londonske burze. Jednom sklopljeni ugovor, ako se smatra materijalnom činjenicom za poslovanje, Ina ima obvezu objaviti burzama i Hanfi kao regulatoru.
Do prije nekoliko godina, sklapanje dugoročnih ugovora u naftnoj se industriji smatralo neprihvatljivim. Općeprihvaćeni model bio je taj da se nafta kupuje od niza dobavljača na ‘spot (trenutačnim) tržištima ili eventualno termiinski ugovorima, odnosno nekoliko mjeseci unaprijed. Takav sustav uveden je nakon velike naftne krize 1973. godine. Do tada se nafta uglavnom kupovala bilateralnim ugovorima između proizvođača i kupaca, koji su se često sklapali na rok od nekoliko desetljeća.
Takav je sustav bio netransparentan i de facto je omogućio uspjeh embarga arapskih zemalja. Da bi se takva situacija izbjegla u budućnosti, Sjedinjene Države stvorile su otvoreno tržište nafta u New Yorku (kasnije i u Londonu) i do sredine 80-ih godina većinom svjetske naftne trgovalo se javno. Velike zemlje izvoznici nisu više mogle učenjivati kupce neisporučivanjem nafta jer su oni na tržištu mogli naftu kupiti od drugih, manjih dobavljača. Sustav je transparentan i omogućuje efikasno određivanje tržišne cijene te istodobno ublažava utjecaj geopolitičkih šokova na svjetsko tržište nafte.