Home / Biznis i politika / Od Polančeca u Vladi više sam očekivao

Od Polančeca u Vladi više sam očekivao

Koprivničanci u šali govore da imaju svoje političko ‘sveto trojstvo’. Uz vas, koji visoko kotirate u SDP-u, tu su predsjednik HSS-a Josip Friščić te HDZ-ov potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Kako funkcionirate u tom stranačkom trokutu? – Župan Friščić i ja već drugi mandat, uz golemu podršku građana, upravljamo županijom i gradom. Moram priznati da dio naših izbornih rezultata počiva upravo na dobroj suradnji. Osobno sam mnogo više očekivao od potpredsjednika Vlade Polančeca. Nažalost, bojim se da nije iskoristio priliku koja mu se pružila jer su svi projekti vezani uz Koprivnicu, Podravinu i sjeverozapadnu Hrvatsku u planu za idući mandat nove vlade. Možete zamisliti što znači propustiti četiri godine mogućnosti? Odgođena je, naime, gradnja drugoga kolosijeka pruge Botovo – Rijeka, čak se ne obavlja ni remont postojeće pruge, ne gradi se brza cesta Gradec – Gola, a za Podravsku magistralu tek se izrađuje studija isplativosti. Upravo je prometna izoliranost Koprivnice trenutačno najveća prepreka razvoju poduzetništva. Ispada da su svi ministri ‘teži’ od potpredsjednika Vlade.

Za uspješno vođenje grada potrebne su sve menadžerske osobine, pa i više od toga. Jedino ako poslu gradonačelnika prilazite kao što menadžer prilazi svom poslu, imate izgleda da uspijete. Želite li da uprava dobro radi, morate dobro upravljati ljudskim potencijalom. U svakom gradu gradonačelnik osim gradske uprave vodi i neka poduzeća i ustanove, pa je potrebno da ima i znanje o upravljanju tvrtkom. Iako su proračunske financije konzervativne, moraju se pronalaziti mogućnosti kako dio sredstva investirati u razvoj i stvaranje pretpostavki za povećani prihod u budućnosti. Gradonačelnici se ne bave politikom, oni služe građanima. I kad svoj posao dobro radite, niste sigurni da će vam na sljedećim izborima građani dati povjerenje. Možda je to razlog što uspješni političari žele biti menadžeri, a uspješni menadžeri ne žele u politiku.

Prema kojim ste kriterijima dobili nagradu uglednoga londonskoga poslovnog časopisa World Finance? Je li ključan bio način upravljanja gradom? – Ocjenjivačka je komisija Koprivnicu prepoznala kao inovativni grad koji može biti primjer čak i u Europskoj uniji. Rijetko koji grad ima tako zavidnu kvalitetu života, a koji je uz to izdao municipalne obveznice, gradi školu prema modelu javno-privatnog partnerstva. Koprivnica je primjerna po mobilnosti i dostupnosti, atraktivna je za investitore… Naši rezultati usporedivi su s bilo kojim drugim gradom na Starom kontinentu. Posebno nas raduje što je nagrada stigla od uglednog poslovnog časopisa i što je to moglo pročitati 120 tisuća financijskih i poslovnih ljudi najšireg profila koji potencijalno odlučuju o investicijama i mogu utjecati na hrvatski put u Europu. Na žalost, ta lijepa svjetska priča ima i sivu, hrvatsku stranu: odmah su se javili neki koji su tvrdili da je nagrada kupljena. To su naša posla, a možete zamisliti što su u Londonu pričali kad su morali pisati dodatna obrazloženja za tipičan hrvatski jal. Zar netko želi reći da se sve nagrade mogu kupiti?

Zašto ste bili tako ustrajni u promoviranju koncepata javno-privatnog partnerstva? – Postojala je velika potreba za školskim prostorom jer je postojeća zgrada u kojoj rade tri srednje škole sagrađena samodoprinosom građana prije 32 godine. Budući da nije bilo izgleda da se škola sagradi novcem iz državnog proračuna, tražili smo model kako ostvariti taj cilj jer nismo željeli biti neodgovorni prema budućnosti. Nakon analiziranja situacije shvatili smo da nam upravo model JPP-a omogućuje da ostvarimo nekoliko ciljeva. Prije svega, da se napokon počne graditi škola, a zatim da se gradnja financira a da se to ne bilježi kao dug, jer smo znali da nećemo dobiti suglasnosti ministarstva. Rizik gradnje je na izvoditelju, što znači da u vrijeme gradnje nemamo financijskih obveza i da će škola biti sagrađena u roku, dakle do 3. rujna 2007., s obzirom na to da je svako kašnjenje iznimno skupo. Ne naplaćuju se, naime, simbolični penali, nego znatne kazne. Prvi put jamčimo iste uvjete tijekom cijelog ciklusa obrazovanja, a profesorima iste uvjete rada. Nakon 25 godina škola bez naknade prelazi u vlasništvo grada.

Spomenuli ste da nema srednjoškolskog standarda. Mislite li time na veličinu objekata ili na sadržaj i razinu njihove opremljenosti? – U resornom ministarstvu osobno sam se uvjerio da vam danas nitko ne može reći što se u bilo kojem smislu smatra standardom za srednje škole, a posebno ne za jednosmjensku nastavu. Nema, primjerice, propisa što je kabinet za fiziku ili informatiku. A mi smo ugovorili opremanje i održavanje škole na 25 godina. Kako li će tada izgledati škola? To je bio jedan od najtežih dijelova u izradi projekta. I nešto naizgled banalno: kakve školske ploče kupiti? To smo, dakako, pitali profesore. I onda slijedi iznenađenje. Većina je tražila trodijelnu zelenu ploču po kojoj će pisati kredom. Hoće li uopće za deset godina biti kreda? Kako će se 2032., kad prema ugovoru od Tehnike preuzimamo gimnaziju, uopće odvijati nastavu? Odlučili smo stoga naručiti bijele ploče koje mogu služiti kao projekcijsko platno po kojima se može pisati flomasterom i mogu se rabiti u različite druge svrhe, a u svakoj će učionici biti i projektor. Sve će učionice biti umrežene, a na serveru će biti pohranjena sva nastavna građa i svaki će profesor moći ‘dizati’ to što mu bude potrebno za pojedini sat. Cilj nam je omogućiti i učenicima potpuno interaktivno učenje. Zašto učenici ne bi mogli dolaziti u školu s laptopom, a ne s torbom, zašto bi bilješke morali pohranjivati u bilježnice kad mogu na neki moderniji medij i zašto im sve ne bi bilo dostupno i nakon nastave kad već mnogo toga imaju putem interneta?!

Zašto su komunalne obveznice kvalitetniji način financiranja projekata od klasičnih bankarskih kredita koji se mogu dobiti i uz nižu kamatnu stopu? – Gotovo je nemoguće od početka srpnja do početka prosinca dobiti građevinsku dozvolu, sagraditi golemi objekti, ishoditi izmjene građevinske dozvole, obaviti tehnički pregled i početi s legalnim radom. A sve je to Pevecu d.o.o. Zagreb uspjelo u Koprivnici. Radio bih najao na još jedan primjer tako mu- njevitog svladavanja administrativnih prepreka! Raspoložimo s pregledom cijena zemljišta i komunalnih poreza, a kad se zbroje te dvije veličine, ubrajamo se među najjeftinije sredi- ne. Uostalom, neki strani trgovački lanci platili su zemljište četiri puta više od Peveca i isti komunalni doprinos, i ne bune se. Uvjeti za ulaganje u ovom dijelu Europe naj- poveljniji su upravo u Koprivnici. Mi ne prodajemo ‘livadu’, nego zemlju koja jest ili će biti komu- nalno opremljena do početka gradnje objekta, ali poduzetniku nudimo i potpuni servis. Tako je kod nas moguće ishoditi građe- vinsku dozvolu u samo nekoliko dana. S druge strane, očekujemo da poduzetnici ostvare svoj projekt prema ponudi za kupnju zemljišta. Naime, Pevec se javio na natječaj za kupnju zemljišta kako bi sagradio tri objekta, i to prodajni centar te dva proizvodna pogona, i otvorio 150 novih radnih mjesta. Zbog toga je dobio povoljniju cijenu zemlje. Sagrađen je samo prodajni centar na površini većoj od svih triju objekata, a otvorena su samo 43 radna mjesta. Uostalom, Pevec je jedan od tridesetak poduzetnika koji su ulagali ili ulažu u Koprivnicu. Ostalih 29 imaju samo riječi pohvale!

Koprivnica kao županijsko središte ima formalni status velikoga grada. Zašto to u praksi još nije realizirano? – Da bi veliki gradovi mogli iskoristiti ovlasti koje su im dodijeljene zakonom iz studenoga 2005., trebalo je izmijeniti 35 drugih zakona. I umjesto da je Vlada predlagala izmjene tih zakona, ona je nekoliko puta u saborski postupak uputila izmjene Zakona o izborima i Zakon o neposrednom biranju gradonačelnika. Zato gradovi još ne mogu izdavati građevinske dozvole, održavati javne ceste, voditi brigu o obrazovanju i zdravstvu i drugo. Apsurdno je da danas kroz gradove prolaze tri vrste cesta i da se o svakoj brine drugo poduzeće, a ni nad jednim gradovi nemaju nikakvih upravljačkih ili kontrolnih mehanizama. Ali, to proizlazi iz tehnologije vladanja ove Vlade, koja svoju moć crpi iz političke redistribucije poreznog novca. A ako ovisite o Vladi, onda morate biti i poslušni. Njezina je politika: što više novca prikupljati u kabinetu premijera, a onda ljudima iz stranke ili onima čije glasove želimo kupiti dati nešto novca. Apsurdno je da ministri kruže zemljištem i hvale se koliko je koji osigurao novca za kraj iz kojega dolazi pa se čak snaga pojedinog ministra mjeri time koliko novca može osigurati za svoj grad ili županiju. Ukratko, ova će Vlada ostati zapamćena kao ona koja je jako mnogo obećavala lokalnoj samoupravi, a ostvarenje odgodila za mandat neke nove vlade.

Kao saborski zastupnik posebno se zalažete za radikalnu financijsku decentralizaciju. Zašto tako oštro kritizirate model koji je drukčijom raspodjelom poreza na dohodak i dobit nametnuo Sanaderov kabinet? – Zato jer je Institut za javne financije izračunao da će proračun u tri godine ostvariti 2,2 milijarde više prihoda, što će biti posljedica preraspodele poreza. To znači da nema govora o fiskalnoj decentralizaciji, već, naprotiv, o daljnjem slabljenju fiskalnog kapaciteta gradova. Preraspodelja poreza još je jedan dobar predizborni trik vladajućih. Ove će godine dio, prije svega manjih sredina, dobiti malo više novca, ali će zato brojni gradovi i neke općine već ove godine izgubiti dio svojih prihoda. Sanaderov je kabinet vrlo vješto promovirao tezu da se Zagrebu uzima kako bi se dalo manje razvijenima. To je posve lažna dvojba. Ne uzima se Zagrebu, svima se uzima porez na dobit: Zagrebu, Svetoj Nedelji, Rijeci, Splitu, Osijeku… Posebno će biti zakinuti oni koji su ulagali u poduzetništvo, povoljno davali zemljišta, imali male komunalne poreze i usluge jer su očekivali prihode iz poreza na dobit. S druge strane, svima ostaje nešto više poreza na dohodak. I tu će oni koji nemaju razvijeno obrtništvo i poduzetništvo nešto dobiti, ali samo prvu godinu. Već će nam se iduće proračuni povećati tri posto, koliki je rast bruto plaća, a to neće biti dosta ni za pregovore o plaćama s tetama u vrtiću!

Nije li porez na dobit rizičnija stavka? – Izvjesno je da se u budućnosti, kad se dovrši sadašnje restrukturiranje, stopa poreza na dobit ipak neće smanjivati, dok će Vlada gotovo sigurno povećati neoporeziv dio plaće, čime će smanjiti porezne prihode lokalne samouprave. Porez na dobit u posljednje dvije godine raste prema stopi većoj od dvadeset posto, dok porez na dohodak raste tek neznatno iznad inflacije. Da priča bude tužnija, povrat poreza na dohodak po godišnjim prijavama vraćat će lokalna samouprava, a riječ je o milijardama kuna, dok će uplate na osnovi godišnjih prijava poreza na dobit biti prihod državnog proračuna. Već zbog toga lokalna samouprava imat će ove godine blizu milijardu kuna manje. Tim predizbornim trikom povećava se udjel državnog proračuna u javnim prihodima, i to je sigurno korak prema centralizaciji poreza, a istodobno i korak prema decentralizaciji očekivanja građana i odgovornosti. Istinska fiskalna decentralizacija, nasuprot tome, nije preraspodjela poreza, nego povećanje udjela poreza koji će pripasti lokalnoj samoupravi sa sadašnjih osam posto na poželjnih 25 posto. Lokalna samouprava ponaša se racionalno, a gubitak u proračunima ove godine nadoknađuje povećanjem lokalnih poreza i cijena usluga.

Hoće li se prihvaćanjem zakona o izravnom biranju lokalnih dužnosnika smanjiti utjecaj politike na vođenje gradskih poslova? – Snaga gradonačelnika neće proizlaziti iz načina izbora, nego iz ovlasti i novca kojim će raspolagati. Prijedlogom zakona čak se planira smanjiti ovlasti gradonačelnika u odnosu na današnja poglavarstva. Ne provede li se u međuvremenu stvarna fiskalna decentralizacija, gradonačelnik će moći odlučiti tko će mu biti šef ureda i kamo će razmjestiti fikuse u svom uredu. Neposredno izabrani gradonačelnik mora imati i ovlasti i mogućnosti rješavanja problema građana i podizanja kvalitete njihova života. Budimo realni, neposredni izbor neće smanjiti utjecaj politike, jer će i u budućnosti neovisni kandidati biti tek izdvojeni primjer, dok će se kandidati stranka uglavnom birati. Naime, stranke imaju svoje glasače koji izlaze na sve izbore pa će i na izborima na kojima se neposredno bira gradonačelnik glasovati za stranačkoga kandidata. Tek će vrlo jake osobe, koje će se s vremenom uspjjeti nametnuti, moći biti neovisni kandidati, i to u manjim sredi- nama.