Poduzetnici koji imaju proizvode za izvoz moraju biti u prednosti i treba im pomagati. Izabranim poduzećima valja omogućiti da lakše dođu do proizvodnih prostora, a u realizaciju programa izvoza nužno je uključiti i razne državne institucije.
Stalni robeni deficit i premali izvoz trebali bi označiti zvono na uzbuđu. Ako nam je u 6 mjeseci uvoz za oko 5 milijardi dolara veći od izvoza, to znači da mnoga poduzeća nisu konkurentna i da nisu izvozno sposobna. Čak i Grad Zagreb, nekad središte izvozne industrije, bilježi u tom razdoblju uvoz veći od izvoza nekoliko milijardi dolara. Analiziramo li strukturu izvoza, vidimo da najveći izvoz, od gotovo 13,4 posto, čini brodogradnja, koja je desetljećima veliki gubitaš. Treba li nam takav izvoz?
Niti strane investicije ne donose očekivane rezultate. Iz svega može se zaključiti da moramo još brže iskorištiti na mnogim područjima. Trebamo snažno povećati izvoz, povećati broj poduzeća s konkurentnim proizvodima na svjetskom tržištu i smanjiti uvoz. Poduzetnici su pritom veliki potencijal. Možemo li nešto učiniti?
Postoji stara mudrost: ‘Ako mislima želite pokrenuti brdo, uspet ćete. Samo to trebate iskreno i jako željeti’. I naša bi se konkurentnost povećala da to stvarno želimo i da na tome radimo. O konkurentnosti i izvozu mnogo se govori, a ponajviše oni koji nikad nisu sudjelovali u procesu stvaranja konkurentnog proizvoda. I dalje se naglašavaju uvoznici, uvozni lobi je neuništiv, a mali referentići u nabavama državnih poduzeća iznalaže sve moguće načine da forsiraju uvoz i ne plaćaju domaćim poduzetnicima. Institucije koje bi trebale služiti poduzetnicima i cijelom gospodarstvu same su sebi svrhom, putuju svijetom, Amerikama, Kinom, Dubajima, savršeno zadovoljne sa sobom. Poduzetnik mora biti sretan kad razne institucijske veličine uopće pristanu s njim razgovarati. I dalje se golem novac slijeva u ‘bunar bez dna’ poljoprivrede, brodogradnje, HŽ-a i raznih željezara.
Zato je nužan radikalni zaokret i nova razvojna paradigma te odlučna promjena dosadašnjega uvriježenog načina razmišljanja. Nužno je i povećati broj izvoznika.
Naravno, nakon tih (možda i idealističkih) prijedloga, svim će se zastupnicima liberalnog tržišta i moćnog uvoznog lobija dići kosa na glavi.
Državna poduzeća moraju pomagati razvoj poduzetništva: Ivica Todorić, kao privatnik, može sa svojim novcem raditi što hoće i kupovati od Japanaca, Kineza ili od Marsijanaca. Međutim, poduzeća u državnom vlasništvu, a pogotovo ona koja dobivaju stalnu novčanu potporu, ne mogu kupovati od koga god hoće, makar u to bila uključena i povjerenstva za nabavu.
Posve je nezamislivo da Konzum kupuje Donat vodu umjesto Jamnice, ali je posve normalno, s pričama o slobodnom tržištu (kakvog nema nigdje u svijetu), da državna poduzeća radije kupuju stranu robu nego domaću. A kupnja stranog proizvoda znači nekoliko naših radnih mjesta manje. Na ‘opravdanje’ da domaća roba nije dovoljno kvalitetna, treba im odgovoriti: ‘A što ste dosad učinili da se ta kvaliteta poboljša?’ Velika državna poduzeća trebaju poticati razvoj našeg poduzetništva i svojim novcem sufinancirati razvoj proizvoda, prototipove i testiranja te kupovati takve proizvode. Tako je narasla i finska Nokia. Da bi se neki proizvod mogao pojaviti na stranom tržištu, najprije se mora provjeriti i dokazati na domaćem. To mu je prva referencija. Poduzetnik može ostvariti ozbiljan rast jedino ako dobije ozbiljnu narudžbu. A država je još veliki poslodavac, vlasnik velikog dijela našega gospodarstva i najveći naručitelj. Sve ćešće čujemo europske predsjednike kako govore o nacionalnim interesima u svom gospodarstvu. Francuska i Italija prednjače u ‘gospodarskom patriotizmu’. I Clinton nas je došao u Hrvatsku nagovoriti da kupimo Boeinge, jer je znao da time zapošljava američke radnike. Nažalost, malo je dobrih primjera velikih državnih poduzeća koja potiču razvoj našega gospodarstva i poduzetništva. Zato je loših primjera jako, jako mnogo.
