U svijetu se danas uglavnom primjenjuju tri osnovna modela zemljišnih knjiga, francuski (transkripcijski) model, australijski (Torensov) model i njemačko-austrijski model koji se od 19. stoljeća primjenjuje i u Hrvatskoj.
Prema francuskome (transkripcijskom) modelu se u zemljišne knjige unose prijepisi ugovora i drugih isprava o prijenosu nekretnina, odnosno o zasnivanju hipoteke. Taj model nije savršen, jer stalno reproducira neusklađenost između upisanog i stvarnog stanja.
Prema australijskom (Torensovom) modelu (koji se primjenjuje i u Kanadi, Filipinima, Havajima, Tunisu itd.) sâm vlasnik obavlja izmjenu zemljišta i s planom i dokazima o vlasništvu prijavljuje se nadležnom tijelu vlasti. Nakon provjere nadležno tijelo vlasti izdaje pisanu ispravu vlasniku, a drugi dio te isprave postaje sastavni dijelom zemljišne knjige. Te se knjige vode prema zemljišnim površinama, a ne prema vlasnicima. U slučaju da se tako upisano vlasništvo ipak ospori, stjecatelju se isplaćuje naknada štete iz osiguranja od rizika sporog vlasništva.
Njemačko-austrijski model zemljišnih knjiga temelji se na općoj katastarskoj izmjeri zemljišta. Osnovnu cjelinu u tom modelu čini zemljišnoknjžno tijelo koje se, u pravilu, temelji na katastarskoj parceli. Za svako zemljišno-knjžno tijelo otvara se poseban zemljišno-knjžni uložak, koji ima svoj broj i sastoji se od tri dijela: popisnoga, vlasničkoga i teretnog lista.