Arogantna i impresionistička, ali i ubitačno točna dijagnoza

U čemu se najviše manifestira to ‘gnjecavo dno’? Prema autoru: u opstrukciji pluralizma, medijskih sloboda i pravne države.

Hrvatska kao ‘gnjecavo dno Europe’? Tako je, s okusom prezrive ljigavosti, u godišnjem pregledu europskih postignuća bivših komunističkih zemalja hrvatsku EU-ropsku poziciju dočarao analitičar londonskog The Economist! A ima li osnove za takvu dijagnozu?

Istina, ocjena je vrlo impresionistička, s primjesama britanske arogancije na rubu rasizma. Ali ne može se reći da autor ne poznaje ono o čemu piše. Istina, u toj kratkoj analizi (ne)biranim riječima vrlo su loše prošle i Poljska i Mađarska i Slovačka i Slovenija. No, to su države čije su političke elite izgradile dovoljno vlastite samosvijesti – Poljska i Slovenija mogu je i izvoziti – da se ne daju impresionirati svakom analizom. Hrvatska politika živi za europske komplimente i od europskih komplimenata. Hrvatski političari kad prijeđu granicu, a da bi potencirali svoje europejstvo, ne štede truda da bi svoje političke konkurente na domaćoj sceni prikazali što neeuropskijima.

Istina, pojedinačne ocjene postkomunističkih država u godišnjoj inventuri The Economista jesu neugodne grube, ali je ubitačno točna dijagnoza problema u državama od Baltika do Jadrana i Crnog mora: postkomunističke elite su usredotočene na brze poslove i osobne dobitke više nego na dugoročni nacionalni interes.

A u kojim se područjima kod nas najviše manifestira to ‘gnjecavo dno’? Prema autoru: u opstrukciji pluralizma, medijskih sloboda i pravne države. Reklo bi se na prvi pogled – prepisano iz nekoga međunarodnog izvještaja o Hrvatskoj, vjerojatno iz kasnih devedesetih prošlog stoljeća. No, je li baš trebalo prepisivati stare izvještaje ili je novo stanje još poraznije po slobode? Kasnih devedesetih Hrvatska je imala politički vrlo profilirane medije: one koje je kontrolirao Tuđmanov HDZ i koji su podržavali njegovu političku opciju i one koji su bili glas oporbe uz apsolutnu podršku međunarodne zajednice. Sad više nema medija kojim bi izravno upravljala bilo koja stranka, ali postoji sve neprobojna mreža različitih interesnih ‘dealova’ i paktova o nenapadanju između pojedinih političara, kako pozicijskih tako i opozicijskih, i vlasnika ili upravljača medijima.

Vrlo je simptomatično da glavne političke afere u Hrvatskoj nisu pokrenute u najvećim medijima, iako su dokumente imali u uredništvima, već su plasirane kroz alternativne medije poput internetskih portalja, da bi onda u takozvanim glavnim medijima slijedio nastavak. Jer, ne mogu ignorirati vijest. A zapravo su je, zbog različitih ‘dealova’, držali u ladici. Između ostalih, taj su put prošle i Sanaderova veronska afera i Mesićevi govori i pjesme iz 1991. godine. Pritom je lučonoša medijskih sloboda iz devedesetih Mirko Galić čak naknadno pokušao ‘zaustaviti Reuters’, odnosno HTV, da zaštiti Predsjednika od vlastitih govora, zapravo da ne ugrozi svoje ambasadorsko mjesto u Parizu? A što ono kaže The Economist – brzi ‘dealovi’ za osobne dobitke, kao nit vodilja. Sloboda medija njima nije otvoreno napadnuta. Ona je tiho ugušena.

Pravna država kao faktor ‘gnjecavog dna’? Pa tu imamo barem jedan primjer na tjedan – izmjenuju se u gotovo pravilnom slijedu korupcijske afere i ratni zločini. Primjerice prošli tjedan: zamjenik glavnog državnog odvjetnika saziva novinare da bi izvijestio koliko su krasnu optužnicu napisali protiv generala Ademija i Norca za zločine u Medačkom džepu, mnogo lješu od haaške, jer ih navodno ne optužuje da su planirali i zapovijedili zločin, već će samo na sudu utvrđivati jesu li ga propustili spriječiti i kazniti krivce.

E sad, kakva je to država u kojoj državni odvjetnik na velika zvona proglašava da je napisao krasno blago optužnicu? I koji bi se to ozbiljni državni odvjetnik javno pohvalio da optužuje druge za vlastite propuste – praktički zato što zločin nije istražen, a krivci kažnjeni. Ali to je sukladno politici brzih ‘dealova’ za osobne dobitke.

Pluralizam? Bez nove, prema sustavu vrijednosti drukčije političke (snage) stranke nema promjene. Ali za nju nema mjesta u postojećoj mreži ‘dealova’, političari čvrsto drže mjesta, njihovi financijeri su lijepo rasporedili interese, ne isplati im se rizik s nečim novim. A gnjecavo dno? Uz pripitomljene medije i ono se još neko vrijeme može predstavljati kao – ljekovito (europsko) blato.