Ekonomske teme za izbornu godinu

Izbori se ne dobivaju niti se gube na gospodarstvu, ali će oporba i dalje dovoditi Sanadera u procijep između nacionalnih i europskih interesa. Premijer zasad vješto balansira zaštitnim mehanizmima, i to upravo onima koje primjenjuju članice Unije.

Italija ima 270 lokaliteta na kojima kao turistički vodič ne može raditi nikto tko ne zna talijanski, a kod nas se ne želi primjenjivati taj zaštitni mehanizam. Što se tiče brodskolinjskog prijevoza, Vlada je htjela zakonom liberalizirati to tržište, iako pravna stečevina Unije to ne traži – obrazlaže Tadić nekoliko gospodarskih mikropitanja vezanih uz Uniju. Kad je riječ o zaštitnim mehanizmima, oni prema EU pravilima ne smiju imati učinak ekvivalentan zabrani.

Plan restrukturiranja brodogradnje mora biti dovršen do kraja ožujka, što znači da bi brodogradnja kao tema mogla biti potrošena već prije jeseni. Vladimir Vranković, državni tajnik za gospodarstvo u ministarstvu Branka Vukelića, objašnjava da je želja vladajućih Uniji objasniti kako hrvatskim brodogradilištima trebaju državne subvencije, a ne način na koji će od sredine ove godine brodogradilišta poslovati bez državne pomoći. Cilj je argumentirati želju i zahtjev da se hrvatska brodogradnja subvencionira iz pretpristupnih fondova, a kasnije i kohezijskog fonda EU do trenutka kada bude soporna sama dalje – kaže Vranković, a za to će, objašnjava, trebati pet do šest godina. Bit će to vrlo teška misija, a kakav će biti plan restrukturiranja brodogradnje, neizvjesno je. Dokument konzultanata HVB Global Shippinga ima tisuću stranica i razmatra više mogućih scenarija. Kao što kaže Vranković, vladajući neće izabrati jedan od scenarija, već svako brodogradilište radi svoj poslovni plan.

Antidampinške carine od 25 posto na izvoz bešavnih cijevi iz Valjaonice cijevi Sisak također su bolna tema, posebice zato što je posljednji natječaj za privatizaciju propao. Spekulacije idu toliko daleko da se može čuti kako politika koči dolazak slovačke Podbrezove u Sisak. Potražimo li razloge za površnost u već ‘riješenim’ gospodarskim izbornim temama, treba naglasiti da politika nije riješila problem ribe i šećera, i u ovu smo godinu opet ušli kao u godinu velike vjere u povijesne korake prema boljem sutra.

Predsjednik udruženja za ribarstvo pri Hrvatskoj gospodarskoj komori Miro Kučić ističe da je iz novog dogovora o ZERP-u izostala klauzula kojom bi se obvezalo svaku iduću vladu da taj datum poštujte, pa se njime može ponovno trgovati. Kučić kaže da Hrvatska nije sposobna konzumirati blagodati ZERP-a, ali da ima još godinu dana da se spremi. No, da će hrvatski ribari biti spremniji, teško je vjerovati. Kučić kaže da je lani postignuto vrlo malo i da se gradi pet umjesto planiranih 20 brodova, i to zato što su mjere namijenjene pomoći za izgradnju ribarske flote previše komplicirane, pa je mnogo ribara odustalo od natjecanja za subvencije HBOR-a.

Administracija ribarima u izbornoj godini, kaže Kučić, duguje zakon o obalnoj straži, zakon o ribarskim lukama koji će regulirati gradnju te zakon o privezštima koji bi ribarskim brodovima trebao omogućiti uplovljavanje u svaku luku. Na to da će problema s ribama biti, upućuje i stav HGK-ova čovjeka zaduženog za ribarstvo.

Ribarska politika EU potpuno je promašena, što su priznali i mnogi tamošnji političari – kaže Kučić i dodaje da je teško povjerovati kako EU Italiji neće ispuniti baš svaku sitnicu koju ta država proglasi svojim nacionalnim interesom na Jadranu.

Kad je riječ o predizbornom pregovaranju s EU, zanimljiva je usporedba riba i brodova. ZERP je odgođen kako vlastitim djelovanjem ne bismo ugrozili pregovore, dok istovremeno (ne)donošenjem strategija za brodogradnju i čeličnu industriju riskiramo odgađanje otvaranja pregovora o te dvije gospodarski bitne teme.

Govorimo li o šećeru, lider jedne od hrvatskih šećerana, koji je želio ostati anoniman, kaže kako je sudbina hrvatskog šećera u Europskoj uniji upravo to da bude i ostane hrvatski. Proizvođačima šećera odgovara dogovorena izvozna kvota za EU, a u pregovorima o proizvodnim količinama žele da im se dopusti proizvodnja od najmanje 240 tisuća tona na godinu. Više od 250 tisuća tona i ne mogu proizvesti. Toliko će otprilike biti potrebno hrvatskom tržištu kad uđemo Uniju i uvedemo zaštitne mehanizme koji će prijeći uvoz iz trećih zemalja. U šećeranama očekuju da šećer nećemo uvoziti, ali nećemo ga ni izvoziti. No, problem je šećerana sa svim druge prirode i sastoji se u postizanju minimalne cijene šećera u proizvodnji.

Tona našeg šećera stoji 600 eura, a onoga u Uniji 400 eura, dok nitko u državi ne radi na tome da postignemo nižu cijenu. Šećerna se repa iz okolice Virovitice vozi u osječku šećeranu, a iz okolice Osijeka u virovitičku, što je najjednostavniji primjer dizanja cijene šećera na kojemu kao kolateralni dobitnici profitiraju samo prijevoznici – kaže naš sugovornik. Šećerne muke neće biti slatke, jer bi se prema njezovu tumačenju tri šećerane mogle naći u situaciji međusobnog iscrpljivanja i kao takve bile bi nekonkurentne za tržište EU. Negdje su, zaboravljene u stranačkom nabranju problema, ostale drvna i tekstilna industrija.

Od ove godine, koja će u cjelini biti jedna duga predizborna kampanja, može se očekivati da će se gospodarska pitanja rješavati upravo sukladno poučku ribe i šećera – odgodom, privremenom nagodbom, neobvezujućim konsenzusom ili čvrstim obećanjem te uz cijeli niz akcijskih planova, pa se i uvod u tu godinu može završiti pitanjem s početka teksta: zašto svaka vlada počinje iz početka, i to na kraju mandata?