Tvrtku Eurocable Group Tolj je osnovao s 30 godina, a mjesto predsjednika Uprave zamijenio je mjestom predsjednika NO-a pet godina kasnije, kad je tvrtka ostvarila prihod od 52 milijuna eura.
Kad je prošli tjedan objavljeno da se vlasnik Eurocable Groupa Ernest Tolj povlači s mjesta predsjednika Uprave u Nadzorni odbor, oni koji ga ne poznaju vjerojatno su pomislili da je riječ o čovjeku u poznijim godinama koji se zasudio izazova što ih poduzetništvo nosi sa sobom i jednostavno odlučio uživati u plodovima dugogodišnjeg rada. Brojni dosadašnji primjeri, naime, pokazali su da vlasnici hrvatskih tvrtki nerado prepuštaju upravljačko kormilo menadžerima, a kada se i odluče na taj korak, najčešće se nalaze pri kraju svoga radnog vijeka.
Predodžbu o sredovječnom poduzetniku ukida već treća, četvrta rečenica iste vijesti u kojoj stoji da Ernest Tolj ima tek 35 godina. Još nevjerojatnije zazvučao je podatak da je tvrtku Eurocable Group, koja se bavi proizvodnjom električnih kablova i koja je u prošloj godini ostvarila prihod od 52 milijuna eura, osnovao prije samo pet godina. No, poznajte pogled na njegovu biografiju pokazuje da je Tolj oduvijek nastojao preskakati stepenice. To možda najzornije pokazuje priča koja govori o počecima Eurocable Group.
Jednog petka prije pet godina Tolj je, pričaju njegovi poznanici, došao u banku zatražiti kredit od 10 milijuna eura kako bi u Hrvatskoj pokrenuo proizvodnju kablova, a bankari su, naravno, zahtijevali od njega da donese feasibility studiju. Iako tada nije niti znao što je to točno, spremno je odgovorio da će je napraviti do ponedjeljka, izazvavši tako podsmijeh bankara, no studija je bila zgotovljena u nekoliko dana i Ernest Tolj uspio je dobiti kredit od Hypo banke. Naravno, njegova vizija bankarima nije bila dovoljna, pa je za realizaciju ambicioznog pothvata morao založiti obiteljsku imovinu i osigurati podršku partnera, odnosno kupaca. Okupio je, prepričavao je često Tolj, svoje velike kupce i rekao: ‘Ili ćete raditi s nekim strancima kojima niti je stalo do vas niti vas razumiju ili ćete raditi za mene.’ Tri velika kupca pristala su ga podržati i zahvaljujući činjenici da su napravili narudžbe unaprijed, uspio je sakupiti polog koji je tražila banka te je 2001. godine sagradio prvu, a dvije godine kasnije i drugu tvornicu za proizvodnju kablova. Druga verzija priče o Toljevim počecima, koja se spominjala po zagrebačkim kuloarima prije nekoliko godina, jest ta da je Eurocable najunosnije ulaganje Hrvoja Petrača do sada. Te tračeve Tolj je uvijek oštro demantirao.
Osim vlastite snalažljivosti i lukavosti, na putu do uspjeha mladom Tolju uvelike je pomogao i otac, u čijoj je firmi stekao potrebna znanja, poznanstva i iskustvo. Možda ponijeti tu titulu, u njegovoj ranoj mladosti baš se i nije moglo naslutiti. I sam će priznati da nije volio školu te da je više vremena provodio u školskom dvorištu nego u školskoj klupi. Osobito mu se zamjerila elektronika, koja ga je zamalo stajala prolaza u Elektrotehničkoj školi u Mostaru, no niti na fakultetu elektrotehničke koji je po završetku srednje škole upisao u Splitu nije pokazao pretjeran interes za knjigu. Pao je prvu godinu. Više od učenja zanimali su ga bendovi i svirka: svirao je klavijature i bubnjeve u nekoliko bendova, pa tako i onom u kojemu je počela Matija Vuica – Trotakt projektu. Glazba ga je često znala spašavati od obveza u vojsci koju je služio potkraj 80-ih, no i koštati, pa je tako zbog jedne vesele proslave u kasarni na Božić završio u vojnom zatvoru. I danas često svirkom podiže atmosferu, a osim što svira tri, četiri instrumenta, kažu njegovi prijatelji, ima i širok repertoar pjesama koje izvodi – više od 250.