Lik i djelo

Tvrtku Eurocable Group Tolj je osnovao s 30 godina, a mjesto predsjednika Uprave zamijenio je mjestom predsjednika NO-a pet godina kasnije, kad je tvrtka ostvarila prihod od 52 milijuna eura.

Kad je prošli tjedan objavljeno da se vlasnik Eurocable Groupa Ernest Tolj povlači s mjesta predsjednika Uprave u Nadzorni odbor, oni koji ga ne poznaju vjerojatno su pomislili da je riječ o čovjeku u poznijim godinama koji se zasudio izazova što ih poduzetništvo nosi sa sobom i jednostavno odlučio uživati u plodovima dugogodišnjeg rada. Brojni dosadašnji primjeri, naime, pokazali su da vlasnici hrvatskih tvrtki nerado prepuštaju upravljačko kormilo menadžerima, a kada se i odluče na taj korak, najčešće se nalaze pri kraju svoga radnog vijeka.

Predodžbu o sredovječnom poduzetniku ukida već treća, četvrta rečenica iste vijesti u kojoj stoji da Ernest Tolj ima tek 35 godina. Još nevjerojatnije zazvučao je podatak da je tvrtku Eurocable Group, koja se bavi proizvodnjom električnih kablova i koja je u prošloj godini ostvarila prihod od 52 milijuna eura, osnovao prije samo pet godina. No, poznajte pogled na njegovu biografiju pokazuje da je Tolj oduvijek nastojao preskakati stepenice. To možda najzornije pokazuje priča koja govori o počecima Eurocable Group.

Jednog petka prije pet godina Tolj je, pričaju njegovi poznanici, došao u banku zatražiti kredit od 10 milijuna eura kako bi u Hrvatskoj pokrenuo proizvodnju kablova, a bankari su, naravno, zahtijevali od njega da donese feasibility studiju. Iako tada nije niti znao što je to točno, spremno je odgovorio da će je napraviti do ponedjeljka, izazvavši tako podsmijeh bankara, no studija je bila zgotovljena u nekoliko dana i Ernest Tolj uspio je dobiti kredit od Hypo banke. Naravno, njegova vizija bankarima nije bila dovoljna, pa je za realizaciju ambicioznog pothvata morao založiti obiteljsku imovinu i osigurati podršku partnera, odnosno kupaca. Okupio je, prepričavao je često Tolj, svoje velike kupce i rekao: ‘Ili ćete raditi s nekim strancima kojima niti je stalo do vas niti vas razumiju ili ćete raditi za mene.’ Tri velika kupca pristala su ga podržati i zahvaljujući činjenici da su napravili narudžbe unaprijed, uspio je sakupiti polog koji je tražila banka te je 2001. godine sagradio prvu, a dvije godine kasnije i drugu tvornicu za proizvodnju kablova. Druga verzija priče o Toljevim počecima, koja se spominjala po zagrebačkim kuloarima prije nekoliko godina, jest ta da je Eurocable najunosnije ulaganje Hrvoja Petrača do sada. Te tračeve Tolj je uvijek oštro demantirao.

Osim vlastite snalažljivosti i lukavosti, na putu do uspjeha mladom Tolju uvelike je pomogao i otac, u čijoj je firmi stekao potrebna znanja, poznanstva i iskustvo. Možda ponijeti tu titulu, u njegovoj ranoj mladosti baš se i nije moglo naslutiti. I sam će priznati da nije volio školu te da je više vremena provodio u školskom dvorištu nego u školskoj klupi. Osobito mu se zamjerila elektronika, koja ga je zamalo stajala prolaza u Elektrotehničkoj školi u Mostaru, no niti na fakultetu elektrotehničke koji je po završetku srednje škole upisao u Splitu nije pokazao pretjeran interes za knjigu. Pao je prvu godinu. Više od učenja zanimali su ga bendovi i svirka: svirao je klavijature i bubnjeve u nekoliko bendova, pa tako i onom u kojemu je počela Matija Vuica – Trotakt projektu. Glazba ga je često znala spašavati od obveza u vojsci koju je služio potkraj 80-ih, no i koštati, pa je tako zbog jedne vesele proslave u kasarni na Božić završio u vojnom zatvoru. I danas često svirkom podiže atmosferu, a osim što svira tri, četiri instrumenta, kažu njegovi prijatelji, ima i širok repertoar pjesama koje izvodi – više od 250.

U mladosti se aktivno bavio i sportom, pa je tako u osnovnoj školi pet godina igrao rukomet s Patrikom Čavrom, a poslije i sa Slavkom Golužom. Sportom se više ne bavi, no tu i tamo zna s prijateljima odigrati nogomet na dva gola, a velika strast mu je, kao i većini Dalmatinaca, more.

Svi njegovi suradnici i poznanici opisuju ga kao čovjeka s vizijom, velikom hrabrostu i velikom moći uvjeravanja. Kažu, rođeni lider. Da je to zaista tako potvrđuju riječi njegova bivšeg zaposlenika koji, iako je otišao iz Eurocable, danas kaže da bi za Tolja skočio u nabijalu rijeku. Pragmatičan, mudar, lukav, emotivan i blag prema neprijateljima, samo su neke od njegovih kvaliteta koje su nabrojali njegovi bivši i sadašnji suradnici, a kao najveću manu izdvojili su peti na listi glavnih grijeha: neumjerenost u jelu i piću.

Doduše, i na tome je poradio u posljednjih godinu dana – ‘skinuo’ je oko četvrtdeset kilograma. Na pitanje zašto se odlučio povući u Nadzorni odbor, oni koji ga poznaju dali su različite odgovore, pa je teško razabrati je li tu odluku donio jer je shvatio da mu je teško samostalno donositi odluke ili je na odlazak s mjesta predsjednika Uprave utjecala činjenica da je nedavno dobio sina (ima još jednog sina iz prvog i djevojčicu iz drugog braka) te se odlučio više posvetiti obiteljskom životu. Njegova odluka nije začudila one koji ga okružuju, jer, kažu, uvijek je davao prednost timskom radu i isticao da iza uspješnog menadžera uvijek postoji tim izvršnih suradnika.

Osim toga, od tipičnog menadžera-vlasnika Tolj se uvijek razlikovao i po tome što se nije predstavljao kao radoholičar koji ustaje u šest ujutro – prema radu se uvijek odnosno kao prema nuždi i često bi znao reći da ‘čovjek treba raditi da bi živio, a ne živjeti da bi radio’.

Rast cijena bakra i teškoće u naplati poslova prisilili su Tolja da se koncentrira na opstanak postojećih dviju tvornica i odustane od gradnje još dviju. Njegov otac u Metkoviću, nekoliko godina nakon što se vratio s privremenog rada iz Njemačke, pokrenuo proizvodnju konfekcijskih kablova, a mladi Tolj rado se prihvatio posla u obiteljskoj tvrtki. Zbog rata, obitelj, kao i obiteljski biznis, početkom devedesetih preselili su se u Zagreb. Nakon par godina rada u Commelu, mladom Tolju javila se ideja da uvozi instalacijske kablove iz Češke, Njemačke, Francuske. Trgovinu kablovima potom je proširio i u susjedne zemlje, a razvoj karijere nastavio je u Beču, gdje je zbog jednostavnije trgovine odlučio osnovati tvrtku. Kako bi ostavio dojam 2006., no prošlogodišnji rast prihoda od 50 posto i dobiti od 97 posto pokazuju da Eurocable Group ponovno ide krupnim koracima prema svome cilju, a taj je, ističe često Tolj, ‘postati najprofitabilniji proizvođač kabela’. Da će tvrtka Erneste Tolja jednog dana izbiću, a tvrtka će se koncentrirati na postojeće tvornice i odustati od gradnje još dviju.

Rođen 6. 4. 1971. godine u njemačkom Henchingenu, 1988. godine upisao Elektrotehnički fakultet u Splitu te počeo raditi u očevoj tvrtki Commel. 1997. pokrenuo vlastitu tvrtku u Beču pod nazivom Eurocable Group, 1999. osnovao Eurocable Zagreb, a sjedište tvrtke iz Beča preselio u Zagreb. 2001. utemeljuje tvornicu energetskih kabela, 2003. otvara drugu tvornicu u Jankomiru, a 2007. povlači se u Nadzorni odbor svoje tvrtke.