Srednja i istočna Europa u 2016. (2.)

Industrijska tradicija Hrvatske u posljednjih 15-ak godina gotovo potpuno nestala. Vrlo je malo sektora koji se mogu pohvaliti modernim proizvodima i efikasnom proizvodnjom, a još manje onih koji su uspješni izvoznici. Najuspješniji su hrvatski izvoznici proizvod naftnih derivata, ali uglavnom u susjedne zemlje u kojima se još nisu počeli primjenjivati stroži europski ekološki propisi o kvaliteti goriva. Unutar Hrvatske najuspješnija je prehrambena industrija. Ostale nekada velike grane poput brodogradnje, tekstilne industrije i čeličana postale su slučajevi ili rupe bez dna za proračunske subvencije i državnu pomoć.

Za razliku od srednjoeuropskih država, Hrvatska nije uspjela privući industrijske investicije od temelja (greenfield investicije), zbog visoke cijene radne snage i nedostatka poticaja. Tako nema, poput primjerice Mađarske, jak izvozn industrijski sektor koji se zasniva uglavnom na pogonima koje su otvorile zapadnoeuropske kompanije.

Unatoč tome, Hrvatsku se u regiji drži za visokoindustrijaliziranu zemlju. Analitičari konzultantske tvrtke Roland Berger tvrde da će se udjel hrvatske, ali i regionalne industrijske proizvodnje u budućnosti drastično smanjiti i u roku 10 do 15 godina doći na europske razine. Tako bi sa sadašnjih razina industrijske proizvodnje u kojoj je zaposleno 36 posto radne snage, Hrvatska trebala za desetljeće ili dva do trićetinu zapadnoeuropske uzore poput Njemačke (26 posto) ili Britanije (18 posto). Na račun industrije (i poljoprivrede koja u nekim zemljama još uvijek ima značajan udio u ukupnoj zaposlenosti) rast će uslužni sektor i dostići razine veće od 70 posto, kao u Zapadnoj Europi.

U Srednjoj Europi deindustrijalizaciji će pomoći trend koji joj je prije nekoliko godina pomogao da uspori ili preokrene pad industrijske proizvodnje. Naime, ulaganjima iz temelja u istočnoeuropske zemlje s jeftinijom radnom snagom i poreznim olakšicama zapadni su proizvođači smanjivali troškove. Pomicanje proizvodnje na istok se, međutim, nastavlja, pa se očekuje veliki rast ulaganja u industrijske pogone na krajnjem istoku EU. U Poljskoj se, primjerice, očekuje da će industrijske investicije iz temelja 2010. doseći 8 milijardi eura (u ostale sektore 4 milijarde), a 2020. 17 milijardi eura. U Rumunjskoj se također očekuje rast industrijskih investicija iz temelja, koje bi 2020. trebale biti 1,8 milijardi eura na godinu. Srednjoeuropske zemlje koje su dosad bilježile veliki rast industrijskih investicija mogle bi zabilježiti usporavanje tog trenda u korist novih, istočnih članica, ali i Dalekog istoka.

Unatoč relativno optimističnim prognozama o priljevu stranih investicija u industrijski sektor, stručnjaci Roland Bergera smatraju da je dugoročno konvergencija, odnosno promjena strukture regionalnih ekonomija u korist usluga neizbježna. U studiji se kao jedan od velikih i nepresušnih izvora poslova za industriju navode velike javne investicije koje će se financirati bilo domaćim proračunskim sredstvima, bilo fondovima Europske unije ili kapitalom europskih i svjetskih financijskih institucija poput EBRD-a, EIB-a ili Svjetske banke.

Problem za lokalne industrijske tvrtke bit će taj što će im za takve infrastrukturne poslove konkurirati velike multinacionalne kompanije i konglomerati, koji će zbog svoje veličine i kompliciranih natječajnih kriterija biti u prednosti. Sektori koji će biti posebno atraktivni za takve velike javne projekte su infrastruktura i energetika pa dr. Vladimir Preveden, direktor Rolanda Bergera Zagreb, smatra da će najviše profitirati zemlje koje to najbolje implementiraju. Pitanje je, međutim, zašto svjetske institucije toliko ulažu u infrastrukturne projekte koji potiču razvoj i opadajućega industrijskog sektora, a ne izravno u uslužni sektor.

Infrastruktura je neophodan preduvjet da bi bilo kakva industrija ili grana usluga uopće mogla biti efikasna i uspješna. Brza i jednostavna mogućnost kretanja (fizički za osoblje, a virtualno za informacije i kapital) pokreće razvoj privrede, stvaranje vrijednosti i rast životnog standarda. Zemlje koje to bolje i brže naprave brže će i više profitirati. Meni je neshvatljivo da ne postoji zrakoplovna veza između Beograda i Zagreba te da zračna luka Zagreba nije dovoljno povezana s glavnim gradovima jugoistočne Europe. Veliki je problem Hrvatske i to što ne postoji brza veza vlakom do Beča, Budimpešte i Beograda. Do Beča bi se, na primjer, moglo stići za manje od tri sata kad bismo sagradili željezničku vezu prema svjetskom standardu. Promet u Zagrebu već je dostigao neprihvatljivo visoku razinu i već koči razvitak privrede. Došlo je i krajnje vrijeme da aktiviramo paneuropski koridor 10 od Salzburga do Istanbula, kako bismo opet privukli promet na toj važnoj ruti kroz Hrvatsku – smatra dr. Preveden.

Osim poslova na javnim projektima infrastrukture i energetike, hrvatska industrijska poduzeća imaju malo prostora za uspješno konkuriranje na svjetskom tržištu. U Roland Bergeru jednu šansu za opstanak i razvoj industrijske proizvodnje u Hrvatskoj vide u fokusiranju na visokotehnološke proizvode i razvoj vlastitih istraživanja. Dr. Preveden smatra da u tom području Hrvatska može konkurirati brzorastućim ekonomijama jugoistočne Azije.

U jugoistočnoj Aziji zasad prevlada jeftina proizvodnja. To i nije područje na kojem se možemo i želimo natjecati. Zasad je razvoj novih tehnologija još uvijek na Zapadu i tu ima dosta prostora i za Hrvatsku – smatra dr. Preveden.

Druga dva zadatka koja stoje pred industrijskim tvrtkama koje žele opstati i razvijati se povećanje su produktivnosti i veličine kompanije te izlazak na svjetsko tržište.

Niska produktivnost industrije u Hrvatskoj vidljiva je iz podataka da ona zapošljava četvrtinu radne snage, ali stvara samo petinu bruto domaćeg proizvoda. Recept za uspjeh se, dakle, svodi na povećanje produktivnosti i razvoj visokotehnoloških proizvoda. Pritom se uspjeh zamače industriju može (uz izuzetak rada na infrastrukturnim i ostalim javnim projektima) gotovo poistovjetiti s opstankom.

Smanjivat će se teška industrija kao što su čelična industrija i klasična brodogradnja. Smanjivat će se i ‘commodity industry’, to jest proizvodnja jednostavnih proizvoda bez posebne dodane vrijednosti, kao na primjer proizvodnja tekstila i osnovnih drvnih proizvoda. Tvrtke u spomenutim industrijama imaju šanse za opstanak samo ako se konsolidiraju i postanu značajno veće – smatra dr. Preveden.