Pitanje je jednostavno: ‘U godinu dana vanjski dug zemlje povećao se s 25,5 na 27,7 milijardi eura. Što učiniti da se taj krajnje opasni i neodrživi trend zaustavi?’
Jedno od češćih pitanja koja kolumnistu postavljaju njegovi čitatelji glasi: ‘Zar se ne bojite reakcija na članke koje pišete?’ Odgovor je negativan. Koliko se god ocjenjivalo da je medijska sloboda u Hrvatskoj upitna, izravnih reakcija na novinske komentare, pogotovo ako se pri njihovu pisanju autor drži novinarskih pravila, vrlo je malo.
Tu i tamo dogodi se nesporazum pa, primjerice, Borislava Škegri zasmeta tvrdnja iz prošlih Ekonomalija kako je svojedobno, kao ministar financija, potpisao ‘tajni ugovor’ s Deutsche Telekomom o prodaji paketa HT-a. Uz malo žestine, kojom je podsjetio na vremena dok je bio u Vladi, Škegro traži ispriku jer ‘nema nikakvog tajnog ugovora ili sličnog “pobočnog pisma”’ te ‘nema ni jedne odredbe ili teme o kojoj se pregovaralo kao “tajnoj”’.
Ako su i neki drugi shvatili moju prošlu kolumnu na taj način, zaista dugujem Škegri ispriku. Ali, kako je moja teza bila da kupoprodajni ugovori takvog tipa moraju biti dostupni javnosti, ne osjećam se krivim. Ugovor s DT-om, koji godinama nije mogao biti cjelovito objavljen i dostupan najširoj javnosti, za mene nije javan. A ono što nije javno, smije se, valjda, nazvati tajnim.
Vratimo se ipak strahu od pisanja o nekim temama. Ne bojim se političkih pritiska, ali priznajem da me je frka teme koju sam odabrao za današnje Ekonomalije. I to zato što ona podrazumijeva kritiku kolega novinara, a ako kolege ne shvate kritiku dobronamjerno – to može biti teže podnošljivo od ljutnje nekog ministra ili biznismena.
Dakle, već nekoliko tjedana skupljam intervjuje što ih kolege, većinom politički novinari, vode s premijerom Sanaderom, predsjednikom Mesićem, izbornim izazivačem Račanom, virtualnim premijerom Čačićem i ostalim političkim i državnim liderima. Gledam i sve brojnine TV emisije toga tipa i čekam hoće li i kada netko svome sugovorniku postaviti jedno jednostavno pitanje:
