Teško je razumjeti zašto je državni vrh obilježavanje obljetnice odlučio uveličati bivšim makedonskim predsjednikom a da nikome od europskih političara zaslužnima za međunarodno priznanje Hrvatske nije poslano ni pismo zahvale.
Prije petnaest godina Hrvatsku je priznalo dvanaest tadašnjih članica EU. Gledajući kako je to obilježeno ovih dana, neupućeni su mogli steći dojam da su EU tada činili Stipe Mesić, Ivo Sanader, Vladimir Šeks i njihove tajnice. Devetero njih – da popune prazninu do broja 12. Bila je to demonstracija samodostatnosti, brzog zaborava, nezahvalnosti, nepoštovanja prema drugima, nedostatka temeljnog političkog bontona pa čak i nedostatka političke pragme. Mudri političari, naime, njeguju savezništva i prijateljstva i zato što im ponekad mogu zatrebati.
Tom jedinstvenom činu priznanja prethodila je višemjesečna politička podjela u EU. Njemačka i Austrija, uz podršku Vatikana, zagovarale su priznanje Hrvatske kao način obeshrabrivanja velikosrpskog osvajačkog rata. Na drugoj strani, Velika Britanija i Francuska bile su zagovornice očuvanja Jugoslavije, makar i u formi velike Srbije, bez obzira na (ratnu) cijenu. I dok se uglavnom zna da su Helmut Kohl, Hans-Dietrich Genscher, Alois Mock i papa Ivan Pavao II. bili najutjecajniji zagovornici međunarodnog priznanja Hrvatske, u nas je ili nepoznato ili neovisno tko je još tome pridonio. Tko su ti pojedinci, ne baš anonimni, koji nisu pristali gledati rat u Hrvatskoj kroz prizmu politike vlastite države, koji nisu pristali ne vidjeti.
Ambasadori država članica EU koji su u jesen ’91. bili u promatračkoj misiji u Zagrebu poslali su u sjedište Europske komisije izvještaj u kojemu, među ostalim, piše da ‘savezna vojska vodi rat koji krši sva vojna i humanitarna pravila civiliziranog svijeta’ te traže da EU ili intervenira ili se sramotno povuče. Barem osmorica od dvanaest ambasadora potpisali su tada izvještaj koji kritizira politiku njihovih vlada. Na pismo nikad nisu dobili odgovor, ali ono se čitalo i imalo je utjecaj. Predsjednik francuske ustavnog suda Robert Badinter ne samo da je utjecao na priznanje nego je zaključcima tzv. Badinterove komisije za nj stvorio pravni temelj. Zaključci su bili upravo suprotni politici njegova osobnog prijatelja Mitterranda. Sredinom devedesetih želio je kupiti kuću na Korčuli. Dobio je odgovor – hrvatski zakon ne dopušta strancima kupnju kuća. Alain Finkelkraut, Pascal Bruckner, Louise Lambrichs, Paule Garde činili su mnogo da probiju medijsku blokadu u Francuskoj, da upozore na to što se događa. Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher bila je među rijetkim glasovima u Velikoj Britaniji koji su jasno govorili o srpskom osvajačkom ratu i zagovarali međunarodno priznanje.
