Zakon koji su ‘svi gradonačelnici htjeli’, koji ‘nikome zapravo ne treba’, ali bi svima mogao ‘dobra doći’ premijer Sanader u četvrtak potvrđuje, mijenja ili povlači iz saborske procedure. Riječ je o prijedlogu zakona o gradnji građevina potrebnih za održavanje Svjetskoga rukometnog prvenstva u Hrvatskoj početkom 2009. godine.
To je natjecanje uz Sanaderov spasiteljski zakon postalo pravi magnet za strane investitore, tvrtke koje kroz ‘mješoviti model’ javno-privatnog partnerstva (JPP) imaju jasan cilj – useliti u Hrvatsku i ostati ovdje tridesetak godina, a ako je moguće, zaigrati i na pripremama za Europsko nogometno prvenstvo 2012.
U tome ne bi bilo ničega lošeg da se kroz mala vrata nije ušuljao model JPP-a koji se do sada u nas nije upotrebljavao, a predvodi ga grčki poduzetnik rodom iz Hercegovine Slavko Šimunović. Prema uporabi toga modela u ovom slučaju prilično je skeptičan domaći stručnjak za JPP Saša Marenjak iz Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije.
Šimunovićeva priča o gradnji ‘najjeftinijih rukometnih dvorana’ u suradnji s, kako kaže, ‘svjetski priznatim kompanijama partnerima koje su odradile stotine sličnih projekata’, a koje ostaju neimenovane, zvuči predobro da bi bila istinita. Jer, JPP ugovor, ako nije strogo definiran i detaljno proučen, može biti omča oko vrata gradovima, koji bi se s nepromišljenim odlukama morali nositi 30 godina.
Šimunović u razgovoru za Lider održanom u lobiju hotela Sheraton, jer nema ured u Hrvatskoj, priznaje da je dobira za dobivanje posla gradnje rukometnih dvorana u Zagrebu, Osijeku i Splitu, a planira i u Poreču. Izjavljuje kako kompanije koje zastupa ne žele zaobići javni poziv na izkazivanje interesa za ugovaranje JPP-a i transparentnu proceduru ugovaranja.
Ipak, priča nije bez rupa. Zadar, Varaždin i Poreč grade svojim modelima. Za to vrijeme u Osijeku je njemačka tvrtka Sport StadiaNet, jedan od Šimunovićevih partnera, već duboko u pregovorima o mogućnosti dobivanja posla. Tu je tvrtku, uz niz optužbi da pitanja postavljamo sa skrivenim motivima, Šimunović predstavio kao skup stručnjaka za JPP i ništa više, objašnjavajući da iza njih stoji ‘drugi iskusni strani partneri’. U Zagrebu su, vjerojatno iz Šimunovićeve palete partnera, grčka projektna tvrtka Decahtlon uz domaću Ingru kao investitora i mađarska tvrtka Trigranit, opet uz Ingru, ovaj put kao izvođača radova u drugoj opciji, također već duboko u pregovorima o gradnji rukometne Arene. Split je zbog već postojeće suradnje na drugom JPP projektu angažirao Sašu Marenjak da ih savjetuje, a sprema mu se ponuda Šimunovića i partnera, za početak tvrtke Decahtlon.
Kome zapravo treba sporni Sanaderov rukometni zakon? Možda je slučajnost, ali opravdanost toga zakona istim su argumentima branili Sanaderova ministrica Marina Matulović Drepulić u HTV-ovoj emisiji Otvoreno i Šimunović u razgovoru za Lider: Takve zakone imale su Grčka i Australija za Olimpijske igre.
No, pravi problem je model JPP-a koji nude Šimunović i partneri, a iz kojeg se može zaključiti da Sanaderov rukometni zakon savršeno odgovara upravo njima. Upravo idejni planovi za gradnju rukometne Arene u Zagrebu konzumiraju većinu odredbi Sanaderova zakona, pa ostaje nejasno tko je kome smjestio u obračun Bandić – Sanader.
Obrazlažući ‘mješoviti model’ JPP-a, Šimunović kaže da nudi gradovima savršen način da uz minimalna ulaganja sagrade rukometne dvorane.