Rasprave o budućnosti važnije od beskrajnih rasprava o satovima

Ideolozi društvenog planiranja postali su glavni zagovornici liberalnoga kapitalizma, a mladi ekonomisti s iznimnim cinizmom interpretiraju glavne ekonomske pokazatelje. Pri tome ne postoje jasne vizije pozicioniranja hrvatske ekonomije u suvremenoj europskoj i svjetskoj ekonomiji, koje su nužna pretpostavka za osmišljavanje konzistentne ekonomske politike.

Prognoze glavnih makroekonomskih pokazatelja koje do javnosti dolaze iz inače uobičajeno zatvorene Hrvatske narodne banke potvrđuju očekivanja većine analitičara da će se inercija gospodarskog rasta nastaviti, ali da će veliki deficit i u budućnosti opterećivati ekonomiju. Posebno zabrinjava što će glavni doprinos rastu davati domaća javna i privatna potrošnja koje financira snažan domaći financijski sektor. HNB je posljednjih dana prošle godine propisao set iznimno rigidnih mjera radi zaustavljanja povećanja ponude bankarskih kredita. Kreditiranje javnog sektora je, međutim, isključeno iz paketa ograničenja, što je svojevrsni presedan. Mjere, naime, zadržavaju isti neučinkovit smjer, ali se pojačava njihov intenzitet i uvodi diskriminacija financiranja privatne u odnosu na potrošnju javnog sektora. Monetarna vlast pri tome mirno ustvrdjuje da će i uz nove restrikcije ‘novca za rast biti dovoljno’ i da nema mjesta za zabrinutost. S obzirom na vrlo skromne stope rasta, novca namijenjenog ulaganju zasigurno nikad nije dovoljno; na žalost, u mjerama kreditne kontrole HNB više razumije potrebe države za novcem nego potrebe privatnoga dijela hrvatskoga gospodarstva.

Monetarna i izvršna vlast kao da ne zna što učiniti s iznimno visokom štednjom koja se koncentrira u komercijalnim bankama i domaćim investicijskim fondovima. Ekonomski politika ni na koji način ne signalizira, a posebno ne potiče financijski sektor na ulaganja u industriju. Pridodamo li nevjerojatnu lakoću izbjegavanja svih ekonomskih tema u prerano otvorenoj predizbornoj kampanji, ne iznenađuju ocjene da Hrvatska olako propušta šansu postati balkanskim tigrom.

HNB-ova očekivanja da će u ovoj godini strana ulaganja iznositi oko dvije milijarde eura, od čega je jedna četvrtina reinvestirane dobiti, pokazuje da se na njih ne može računati. S druge strane, nekompetentnost Vladinih resora i neobjašnjiva neosjetljivost HNB-a na trendove u realnom sektoru ekonomije stvara zapreke ulaganju domaća štednja u domaća poduzeća. Paradoxalno, hrvatski investicijski fondovi mogu uravnotežiti svoje prinose jedino ulazniči u vrijednosnice emitentata i regije, zapravo Slovenije, Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Zato će, uz nespremnost Vlade da pokrene nužne strukturne reforme i oportunistam Središnje banke, gospodarski rast i pad nezaposlenosti i dalje ovisiti o raspolaženju domaćih potrošača i hirovitosti turističke sezone.

Hrvatska, dakle, mora neodložno početi s temeljitim privrednim i socijalnim reformama koje bi i sljedećim godinama, prije ulaska u punopravno članstvo EU, uvelike promijenile gospodarsku strukturu i okruženje koje bi povoljno utjecalo na ubrzani rast domaća ekonomije. Na žalost, na domaćoj pozornici ne naziru se ni osnovne konture kritične mase kompetencije za pokretanje i provođenje potrebnih promjena. U većini uspješnih tranzicijskih država, a da se o razvijenim i velikim ekonomijama ne govori, postoje utjecajne ‘think tank’ skupine, odnosno javne i privatne institucije koje predlažu glavne strateške smjere ekonomske i druge politike. Austrijski uspješni industrijalci vrlo su utjecajni kao savjetnici premijera. Francuska je politika sustavno gradila i njegovala odnose s privatnim poduzećima te stvarala iznimno povoljno okruženje za njihov rast. Njemačka vlada uporno brani koncept Deutschland AG-a, osmišljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća u politici povezivanja domaćega financijskog i industrijskog kapitala. U Sloveniji pak, osnovni ekonomski koncepti koje su osmišljeni ekonomisti iz poznatoga Bajtovog instituta i političkoga kruga oko premijera Kučana i danas iznimno učinkovito potiču ekonomski rast.

Na hrvatskom tržištu političkih ideja vlada posve mašnji rašomon, plod krajnje nesposobnosti svih dosa.

Hrvatsko se društvo mora vratiti na smjer suvremenoga razvijenog kapitalizma u kojem vlada Friedmanova sloboda izbora, potpuno redefinirana uloga države kao jednog od ekonomskih igrača u izjednačenom položaju s privatnim sektorem.

HNB mora izaći pred javnost sa strategijom izlaska i kompleksa prudencijalnih i monetarnih mjera koje je, u strahu od rasta cijena i vanjskog duga, zbunjeno građila posljednjih godina. S monetarne se strane mora prestati utjecati na suzbijanje ponude novca, dakle mjera čiji smjer neodoljivo podsjeća na ne tako davnu predtranzicijsku prošlost, u kojoj je vladala nestašica deviza, benzina i kave. Bankarskim rizicima danas uspješnije upravljaju banke, štiteći se tako od moralnog hazarda koji bi se s maloga hrvatskog tržišta vrlo lako mogao prelieti na njihove inozemne matice i domino-učinkom prouzročiti neusporedivo veću štetu. U tom su svjetlu potpuno besmislene i nepotrebne mjere usmjerene na poskupljavanje ponude novca i hlađenje kreditne aktivnosti bankarskog sektora. Velika domaća štednja, koja čini gotovo polovicu ukućnih bankarskih izvora, umjesto da predstavlja važnu pretpostavku gospodarskog rasta, postaje predmetom monetarne imobilizacije. Središnja banka jednostavno mora promijeniti smjer svojih mjera i politike, dakle napraviti Fordov gambit poput predsjednika jedne od prošlih hrvatskih vlada koji je neizdrživu tržišnu insuficijentnost zamijenio potpunim otvaranjem i proglašavanjem konvertibilnosti domaće valute.

Od Vlade se očekuje paket dubokih i složenih reformi u poreznoj, fiskalnoj sferi kao i u sustavu funkcionaliziranja nacionalne ekonomije. Demokratizacija političkih i ekonomskih odnosa u zemlji temeljna je pretpostavka uspješnosti reformi i stvaranje pretpostavki održiva gospodarskog rasta. Oslobađajući se prevlada- vanja različitih rigidnih ideja koje dolaze s ‘ljevice’ i ‘desnice’, hrvatsko se društvo mora vratiti na smjer suvremenoga razvijenog kapitalizma u kojem vlada Friedmanova sloboda izbora, potpuno redefinirana uloga države kao jednog od ekonomskih igrača u izjednačenom položaju s privatnim sektorem. Snažna kapitalna opremljenost domaćih velikih korporacija, neovisno o strukturi njihovih dioničara, mora biti uokvirena socijalnom odgovornošću i duboko povezana s Vladinim makroekonomskim ciljevima. Suptilnost sindikalnog djelovanja i održanje od stalnih zahtjeva za podizanjem cijene rada brže od rasta produktivnosti pritom bi se potpuno uklopili u viziju hrvatskoga gospodarstva u drugom desetljeću 21. stoljeća.

Osim zabavljanja biračkoga tijela politikantskim aferama, koje ruiniraju iako nisku vjerodostojnost domaćih političara, i impresioniranja grandioznim javnim radovima, potrebno je uložiti neusporedivo veći napor u strukturiranje javnog doprinosa izlasku iz reaktivnog položaja u kojem se Hrvatska, nadamo se kratkotrajno, nalazi.

Sa stopama gospodarskog rasta većima od šest posto, ubrzanim reformama i dvostruko većim izravnim stranim ulaganjima u industrijski sektor u odnosu na Hrvatsku, unatoč iznimno nekompetentnoj političkoj elitii, Srbija ubrzano nadoknađuje zaostatak za drugim zemljama tranzicijske Europe i najavljuje kandidaturu za lidera mjesto u regiji. Niska cijena radne snage, gotovo nepostojanje sindikata te veliki energetski i industrijski potencijal čine ovu zemlju iznimno zanimljivom velikim kompanijama i neposrednim konkurentom hrvatskoj ekonomiji u borbi za privlačenje stranih izravnih ulaganja. Relativno nerazvijenu industriju financijskih usluga, čija ukupna activa ne premašuje aktivu Zagrebačke banke, Srbija nadoknađuje iznimnim zanimanjem međunarodnih ulagača. Za razliku od Vlade RH, koja se u privatizaciji velikih infrastrukturnih tvrtki poput Željezare Šisak stalno kreće na rubu konfliktka privatnih i javnih interesa, srbijska je vlada, našavši stranog partnera – US Steel, od propale smederevskih čeličane napravila najvećeg tamošnjeg izvoznika. Slično je s gumarskom industrijom u Pirotu i mnogim drugim industrijskim kompanijama. Iako na niskoj razini nacionalnoga proizvoda, srpska ekonomija krenula je u dobrom smjeru koji obećava održivi gospodarski rast u budućnosti.