Srednja i istočna Europa u 2016. (3.)

Hrvatska se razvija u vrlo atraktivno tržište za strane isporučitelje plina. Potrošnja je znatno veća nego u susjednim državama, ali unatoč tome očekuje se godišnji rast potražnje od 4,7 posto do 2020. godine.

Sudbina hrvatske nacionalne naftne kompanije je da sljedećih godina nastavi dobivati nove vlasnike. Nakon MOL-a i javne emisije dionice, Ina bi zajedno s još nekim manjim srednjoeuropskim naftnim kompanijama mogla završiti kao dio nekog od zapadnoeuropskih naftnih giganata poput BP-a ili Shell. Alternativni ‘megadeal’ bilo bi ujedinjenje najjačih naftnih tvrtki Srednje Europe u novoga velikog europskog i svjetskog igrača.

Jedan je to od mogućih scenarija koji za hrvatsko i srednjoeuropsko tržište naftnih derivata i plina predviđaju stručnjaci konzultantske tvrtke Roland Berger. Oni tvrde da je konsolidacija naftnog sektora u regiji nužna zbog relativno male veličine glavnih igrača na tržištu i ograničenih mogućnosti daljnjeg organskog rasta. Tijekom proteklog desetljeća u regiji su se profilirale tri glavne naftne grupacije. Poljski PKN Orlen je potkraj prošle godine završio preuzimanje litavskih naftnih refinerija AB Mazeikiu Nafta. Na češko je tržište PKN ORLEN ušao 2005. kupnjom 62,99 posto udjela u Unipetrolu, najvećoj češkoj naftnoj kompaniji u zemlji. Treća velika akvizicija i tržište je bila kupnja mreže benzinjskih postaja BP-a, Arala and EM Eggerta u sjevernoj Njemačkoj, čime je PKN stekao udjel od 3 posto njemačkog tržišta.

Drugiji veliki igrač je austrijski OMV, koji je rastao značajnim investicijama iz temelja (greenfield investicijama), ali i kupnjom udjela u njemačkoj refineriji Bayernoil, rumunjskom Petromu i manjinskog udjela u turskom Petrol Ofisiju. Veliku srednjoeuropsku naftnu trojku zaključuje mađarski MOL, koji je akvizicijama ušao na tržišta Slovačke (Slovenaft), Hrvatske (Ina) i BiH (Energopetrol).

Unatoč užurbanim akvizicijskim aktivnostima proteklih godina, tri srednjoeuropske naftne grupacije i dalje su gotovo zanemarive veličine u odnosu na vodeće svjetske naftne kompanije. Tržišna vrijednost PKN Orlena je lani iznosila 17 milijardi eura, OMV-a 13 milijardi, MOL-a 9 milijardi, a Ine 3 milijarde eura. Za usporedbu, tržišna vrijednost najveće svjetske naftne tvrtke British Petroleum (BP) iznosila je 353 milijarde eura, a slijede ExxonMobil (328 milijardi eura) i Shell (183 milijarde eura). Primjerice, bruto dobit ExxonMobil za 2005. bila je veća od zbroja ukupnih prihoda PKN Orlena, OMV-a i MOL-a. Problem je što su mogućnosti daljnjeg rasta, tvrde stručnjaci Roland Bergera, ograničene. Tvrtke mogu nastaviti povećavati svoje udjele u već obavljenim akvizicijama (npr. MOL u Inij), ali je tržište Srednje Europe sve zasićenije. U većini zemalja je mreža benzinjskih postaja blizu tržišnog optimuma, što otežava nove investicije u tom sektoru. Tržišta Zapadne Europe su još zrelija i ulazak novih konkurenata gotovo je nemoguć.

Relativno mala veličina u odnosu na zapadne konkurente te ograničene mogućnosti budućeg rasta elementi su sadašnjeg stanja na temelju kojih autori studije predviđaju konsolidaciju kao prvi od četiri trenda koji će vladati srednjoeuropskom i istočnoeuropskom naftnom industrijom u sljedećih 10 godina. U cijelom tom razdoblju trebalo bi trajati povećanje i okupljanje, tijekom kojeg mala poduzeća poput NIS-a, Rompetrola i slovenskog Petrola neće opstati kao neovisne kompanije. Vrhunac konsolidacije trebalo bi biti spajanje tri najveća srednjeeuropska igrača ili prodaja jednog od njih nekoj od vodećih svjetskih naftnih kompanija. To bi potpuno promijenilo situaciju u naftnom sektoru regije.

Drugi trend koji će obilježiti sljedeće desetljeće u naftnoj industriji regije je ovisnost o ruskoj nafti, koja će u tom razdoblju još porasti. To će, pak, iskoristiti ruske kompanije i država za kontrolu tržišta, čega smo već bili svjedoci u slučaju Bjelorusije. Dr. Vladimir Preveden, direktor Rolanda Bergera Zagreb, smatra da bi srednjeeuropsko tržište moglo smanjiti ovisnost o ruskoj nafti, i to na tri načina. – Prvi je podizanje efikasnosti korištenja energije. Tako je Angela Merkel u Njemačkoj proglasila cilj da se poveća efikasnost korištenja energije, i to tako da se do 2020. godine potrošnja energije po jedinici domaćeg bruto proizvoda smanji 50 posto u odnosu na 1990. Drugi način je davanje maksimalne podrške regenerativnim oblicima energije. Na tom području Hrvatska ima mnogo potencijala, osobito u proizvodnji struje i topline iz decentralnih strojeva na bazi biomase i solarnih energija. Posljednji način je traženje alternativnih izvora plina, poput regije oko Kaspijskog mora – objašnjava dr. Preveden.

Preostala dva trenda do 2016. su, prema studiji Roland Bergera, povećanje kvalitete poslovanja odnosno profesionalizacija kompanija te ulaganja u kvalitetnije gorivo. Profesionalizacija će uključivati prihvaćanje zapadnih standarda, posebno u marketingu, što bi trebalo omogućiti glavnim regionalnim igračima da povećaju prodaju vrhunskih proizvoda. Kvaliteta goriva će inače postati važan faktor, pa će širenjem Europske unije i njenih standarda (EUR 4 odnosno EUR 5) sve manje država kupovati nekvalitetnija goriva. Zabrana tih goriva u Rusiji bi mogla izazvati zatvaranje nekih manjih refinerija. Iako će u cijeloj podjeli snaga Ina teško moći opstati kao neovisna kompanija, dr. Preveden smatra da čelnistvo Ine ipak ne smije sjediti skrštenih ruku. – Ina bi trebala unaprijediti poslovanje te ga podići na najvišu svjetsku razinu, što menadžment kompanije upravo i provodi. Drugi važan cilj je ofenzivno širenje u regiji, prije nego li bude kasno za to. Treće, trebala bi se okrenuti istraživanju alternativnih izvora energije i tako se bolje pripremiti za vrijeme koje dolazi – zaključuje dr. Preveden.

Posebno perspektivnim energetskim područjem u Hrvatskoj analitičari Rolanda Bergera smatraju tržište plina ocjenjujući da se Hrvatska razvija u vrlo atraktivno tržište za strane isporučitelje plina. Potrošnja plina u Hrvatskoj je znatno veća nego u susjednim srednjeeuropskim državama, ali unatoč tome se očekuje godišnji rast potražnje za 4,7 posto do 2020. godine, pri čemu izvori plina nisu potpuno osigurani. Veliki dio tog rasta odnosi se na industriju, ali ipak će brže rasti potrošnja u kućanstvima. Naime, plinom uopće nije pokrivena južna Hrvatska.

Za tržište plina već su najavljeni velike regulatorne promjene: odvojit će se skladištenje od distribucije, distributeri s više od 100.000 korisnika moći će birati dobavljača, a regulator bi trebao odrediti jedinstvene distributivne tarife. Postoji, međutim, i niz nepoznanica koje bi mogle ugroziti poslovne planove budućih operatera. Trenutačno većinu plina Hrvatska dobiva iz Rusije, a kao moguće rješenje tog problema analitičari Roland Bergera više gradnju terminala za ukapljeni plin (LNG) na Krku i spajanje na plinovod Nabucco. U studiji se također kao izazov bržem razvoju navode nepoznanice u vezi s gradnjom mreže u Dalmaciji te činjenica da Vlada još uvijek kontrolira formiranje cijene plina.

• Već je dosta međunarodnih igrača zainteresirano za ulazak na hrvatsko tržište plina i očekujem da će uskoro neki od njih početi vući prve poteze. Tko god razmišlja o ulasku na to tržište, ne gleda samo Hrvatsku nego cijelu regiju. Ući će u Hrvatsku samo ako vidi mogućnost ulaska i u druge susjedne zemlje te će povozati poslovanje – smatra dr. Preveden. Zanimljivo je da se u studiji cijena naftne uopće ne spominje, iz čega se može izvući zaključak da očito neće padati ispod razina koje bi mogle ugroziti profitne marže naftnih kompanija.