Tomislav Radočaj: Ustrajan borac za poštovanje lošega zakona

Vrdožac s jakim sudačkim lobijem. Obrazovan, ali na svoju ruku. Optimističan i pozitivan. Zastupa loš zakon, ali nemoguće je to bolje raditi. Čvrsta ruka, borac za autorska prava. Pametna i pragmatična osoba. Nesklon pregovaranju. To su riječi kojima bi ljudi koji su surađivali s Tomislavom Radočajem opisali njegov lik i djelo.

Koliko god mišljenja bila kontradiktorna, direktor Hrvatskoga društva skladeleja Službe zaštite autorskih muzičkih prava (HDS ZAMP), u godini u kojoj obilježava deset godina na toj funkciji može se pohvaliti dvama nedavno osvojenim trofejima: sporazumom s Hrvatskom obrtničkom komorom o plaćanju naknade za uporabu glazbe u 30 tisuća ugostiteljskih i trgovačkih objekata te sporazumom s Hrvatskom gospodarskom komorom o plaćanju naknade za privatno kopiranje.

No, prije sadašnje funkcije Radočaj je imao bogatu karijeru, kako pravnu, tako i privrednu. Rođen je u Osijeku u građanskoj obitelji, a otac mu je bio sudac, što je možda i odredilo njegov životni put. Cijeli život proveo je u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i Pravni fakultet. Još kao student radio je u odvjetničkim uređima, ali nakon fakulteta zaposlio se u tvrtki za pravno savjetovanje. Dio radnog vijeka proveo je na poslovima vezanima uz vanjsku trgovinu, radio je i u odvjetništvu, a neko vrijeme obnašao je funkciju tajnika u Institutu za turizam. Gotovo dvadeset godina bio je pravnik izravno angažiran na pregovaranju i ugovaranju inženjerskih poslova u građevinarstvu, a četiri je godine bio i komercijalni direktor u Zavodu za izgradnju grada Zagreba. Posljednji projekt u Zavodu bio mu je vođenje tima početkom 1980-ih prilikom rekonstrukcije i nove gradnje bloka Radićeva-Tkalčićeva-Kravci most.

Oni koji su se s njime sukobili kažu da je Radočaj čvrsta ruka, nespremna na pregovore i ustupke, te da su svi dogovori s korisnicima potpisani u proteklih godinu dana kad je Marčec počeo više dolaziti do izražaja. Mnogi razlog tome vide u lošem imidžu koji je prošlog siječnja Tomislav Radočaj stvorio u emisiji Otvoreno upravo na temu ZAMP-a i tužbi protiv korisnika i nezadovoljstvu autora, nakon čega ga se odlučilo malo skloniti.

No, najteži trenutak u svojoj karijeri Radočaj ne može istaknuti, jer iako je bilo neugodnih trenutaka, ne postoji nešto što bi pamtilo, a i nema običaj osvrati se na stvari iz prošlosti. – Kad tako dugo radite, za sve što ste napravili smatrati da je trebalo baš tako biti – objašnjava Radočaj.

Još jedna optužba koja se veže uz ZAMP, pa tako i njegovo vođenje je i to što to tijelo HDS-a vodi suce trgovačkog suda na seminare po turističkim destinacijama Hrvatske kako bi ih educirali o zakonu o autorskom pravu, što je, mnogi smatraju, sukob interesa. I to ne jedini sukob interesa povezan sa ZAMP-om. Koliko su takve optužbe istinite teško je dokazati, a još teže odrediti do koje je mjere to Radočajeva krvica. Iako mnogi kažu da se s Radočajem uopće ne da razgovarati te da je produžena ruka nekoga s viših pozicija, neki se glazbenici slažu da zastupa njihove interese i bori se za zaštitu prava autora, što je vrlo teško u državi gdje je normalno ‘pržiti’ CD-e, izvoditi tuđa djela i ne platiti ništa, gdje se autorski rad uopće ne cijeni.

Kao Radočajevu jedinu manu suradnici navode njegovu tjelesnu veličinu, jer ga se kao visokoga i krupnog čovjeka često poistovjećuje s negativnim imidžom ZAMP-a.

Na takve optužbe Radočaj odgovara time da je uvijek nastojao zaštititi autora i bilo mu je drago svojim im djelovanjem pomoći te da je povremeno bilo nekih nerazumijevanja dok je bio na sudu, ali ne i tužbi. Budući da je koncept autorskih prava kompliciran, a prema nekim i manjkavo riješen u hrvatskom sustavu te se već godinama vodi rat između HDS ZAMP-a i autora, koncertnih organizatora te voditelja klubova, nije neobično da je u ovih deset godina rada Radočaj naišao i na, uvjetno rečeno, neprijatelje. Radočaj komentira da je teško naći mjeru koja odgovara stvarnom stanju stvari, da se sustav raspodjele u ZAMP-u unapređuje, upotrebljava se što više podataka te da se svaki sustav može usavršiti. No, mnogi mu i dalje zamjeraju.

Dok jedni smatraju da sam po sebi nije negativan lik, već da je takva priroda zakona koji provodi, ima i onih koji ne mogu za Radočaja naći lijepu riječ. Smatraju da su svi rezultati ZAMP-a pod njegovim vodstvom, poput sporazuma s HGK-om i HOK-om ili eksponencijalnog rasta prihoda, postignuti ucjenama i pritiscima na sudu, a neki idu tako daleko da njegov rad opisuju kao ‘obično rekretanje’.

Za neke koji su se imali prilike susresti s Radočajem osobno, ali i upoznati način funkcioniranja ZAMP-a, Radočaj je samo figura, a glavna riječ ipak pripada Nenadu Marčecu, njegovom zamjeniku posljednjih šest godina, zbog kojeg su navodno i postignuti rezultati poput potpisivanja sporazuma s Hrvatskom obrtničkom komorom potkraj 2006., a sada i s Hrvatskom gospodarskom komorom.

Prema istom principu neki smatraju Radočaja suučesnikom u katastrofalnom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima donešenom 2003., a drugi da nije napravio nikakvo posebno zlo, osim što služi kao krinka stvarnim akterima cijele situacije. Naime, prema starom zakonu autori su morali dati punomoć ZAMP-u da bi ih zastupao, a prema zakonu iz 2003. presumira se da ZAMP ima punomoć. Tako ovaj zakon s jedne strane ostavlja sva prava autoru, a s druge strane mu sva prava oduzima. Na taj način autor ne može samostalno kontrolirati svoj repertoar, a čim napiše pjesmu automatski potpada pod ZAMP, koji ima pravo na nosaču zvuka izdati autorskih prava, a ljudima je teško shvatiti da je nešto poput intelektualnog vlasništva, nešto nematerijalno, potrebno platiti – brane ga neki.

Temeljni problem, priznaju mnogi, ipak nije sam Radočaj, već katastrofalni zakon o zaštiti autorskih prava, koji je prema mnogima suprotan europskom pravu i preporukama WIPO-a, odnosno svjetske krovne udruge za zaštitu autorskih prava.

I uza sve pozitivno i negativno izrečeno o Tomislavu Radočaju, njegov jedini neispunjeni, a zacrtani cilj za sada je promjena negativne percepcije ZAMP-a, na čemu se navodno radi punom parom.