Bajić je zauzeo tvrtku uz pomoć zaštitara, jer tvrdi da nikada ne bi dočekao legalno sazivanje skupštine i povratak pravnim putem. Prije toga uspio je pridobiti dio dioničara poslovnim obećanjima i stranačkim vezama.
Nacionalna skupština Elektroprometa donijela je legalne zaključke. Navodno je tim riječima sutkinja Trgovačkoga suda obrazložila zašto je dopustila upis Jura Bajića u trgovački registar kao predsjednika Uprave Elektroprometa unatoč tome što je izabran na skupštini Društva za koju je znao samo dio dioničara. Saga o borbi za prevlast dviju vlasničkih frakcija Elektroprometa zasigurno neće završiti na tome, ali dosadašnji ishod okršaja pokazao je da su Dragutin Kos i dioničari koji ga podržavaju podcijenili Bajića i njegovu želju da se vrati u Elektropromet. Teško je opisati gorljivost kojom je razradio plan povratka i na što je sve spreman da bi to ostvario.
Ovih se dana mogu čuti različite varijante o Bajićevim motivima povratka, a jedna je od njih da želi spriječiti kaznenu tužbu koju je protiv njega podnio višegodišnji predsjednik Uprave Dragutin Kos. Upitan da objasni zašto se toliko žurio vratiti se vrati na čelo tvrtke, odnosno zašto nije pričekao da se legalno održi skupština Društva, Bajić kaže da je njegov motiv jedino to što je nelegalno izbačen iz tvrtke i da je jedanaest mjeseci bez ikakvih prihoda. No, sada istu stvar Bajić provodi nad članovima Uprave Elektroprometa Ratimirovom Ratkovićem i Katarinom Bakijom, koji su ispalili kolateralne žrtve sukoba Bajić – Kos.
S druge strane postavlja se pitanje zašto Bajić, ako je sposoban upravljati velikom tvrtkom kao što je Elektropromet, u godinu dana nije uspio pronaći nikakav posao, nego je svu energiju usmjerio na Elektropromet. Njegove referencije, doduše, izuzmu li se političke funkcije koje je obnašao, nisu tako sjajne. Riječko građevinsko poduzeće Primorje samo je jedno koje je Bajić kao financijski direktor otjerao u stečaj. Protiv njega su i tada podnesene kaznene prijave, ali ni jedna nije procesuirana. Teretilo ga se i za to da je pri opremanju 150 stanova slavine koje su u Italiji stajale 15 maraka plaćao po 50 maraka, a istom Talijanu od kojeg su kupljene Primorje je plaćalo kamate od 40 posto za novac koji je posuđen za plaće radnicima. U javnosti je prokurio i podatak da je riječko Primorje na ime odštete iz Iraka za radove koje je ondje tvrtka obavljala dobilo 10 milijuna dolara odštete, ali da novac nikada nije stigao u Primorje.
Kao kadar Slavka Linića, dolaskom SDP-a na vlast postavljen je na mjesto pomoćnika ministra financija Crkvenca za nabavu roba i usluga, a 2003. godine, otprišile u vrijeme održavanja parlamentarnih izbora, imenovan je predstojnikom Ureda za javnu nabavu. No, Sanader ga je odmah smijenio. Iz novinarske perspektive, Bajić je bio izrazito otvoren za suradnju i znao je vrlo dobro trgovati informacijama. I u to su se vrijeme uz njegovo ime vezale afere. Spominjao se u kontekstu afere primanja mita u tvornici Dalmacija Dugi Rat, gdje je bio na čelu Odbora vjerovnika. Nakon što je poduzetnik Branko Roglić, koji je htio kupiti tu tvrtku, iznio u javnosti da je stečajna upraviteljica od njega tražila 300 tisuća eura mita, Bajić je kazao da s tom cijelom pričom nema veze. Čak je rekao da se nije slagao s nekim odlukama stečajne upraviteljice Blanke Tuđman-Mazuth, iako je poslije posljednji direktor tvornice Dalmacija Ante Ković govorio i potkrijepio dokazima da je ta stečajna upraviteljica dovedena upravo na Bajićevo inzistiranje. Iz te se afere, kao i one u vezi s namještanjem višemilijunskoga posla u procesu javne nabave za Ministarstvo mora, uspio izvući. Naime, teretilo ga se za zloporabu službenog položaja radi stjecanja protupravne imovinske koristi jer je, umjesto da poništi nezakoniti natječaj, ustvrdio da je sve provedeno prema propisima. Spasila ga je zastara.
