Piše: Matilda Bačelić

Svakome je bilo jasno da se Josip Galinec s posrnuom Industrogradnjom upustio u avanturu. Nakon nešto više od godinu dana još je teško reći je li riječ o ‘ozbiljnoj vezi’. Kao što se može saznati, namjera Uprave na čelu s Galincem jest nastavak restrukturiranja, i to vlastitim snagama. Razgovori s nekoliko potencijalnih strateških partnera završili su neuspješno, novih ozbiljnih ponuda nema, a navodno se i ne traže.

Galinec, pak, kao predsjednik Uprave i većinski vlasnik, nije htio komentirati trenutačno stanje niti otkrivati buduće planove navodeći kao razlog ‘osjetljivu fazu restrukturiranja’ u kojoj je Industrogradnja. Najavio je samo da će za dva tjedna moći nešto reći, ali da nije riječ o preuzimanju ili prodaji.

‘Osjetljiva faza restrukturiranja’ traje više od godinu dana. Upućeni smatraju da je razlog tomu vrlo složeno financijsko stanje koje je Galinec zatekao u Industrogradnji, a čiji se razmjeri nisu mogli vidjeti izvana. Problem je, međutim, što Industrogradnja, bez obzira na velike unutarnje probleme, gotovo uopće nema novih poslova, i to u situaciji kad je građevinski sektor valjda na vrhuncu konjunkture i kad svi građevinari rade punom parom. Unatrag nekoliko mjeseci Industrogradnja je stekla uvjete za samostalno pojavljivanje na natječajima, ali jedini je veći posao koji je nedavno dobila, koliko je poznato, gradnja trgovačkog centra u Rijeci u suradnji s jednom slovenskom tvrtkom. Takva se poslovna politika najčešće navodi kao pogreška ove Uprave jer se smatra da je, makar na vrlo malim projektima, trebalo zaposlit po stojeće kapacitete. Kad je riječ o stanogradnji, u Zagrebu su više-manje zatvorena tri gradilišta, na Laništu, Vrbanima i u Dubravi, ali ne najavljuju se nova. Gubitak posla na POS-u u Sesvetama ne smatra se posebno velikim jer se na takvoj vrsti objekata ne može ostvariti veća stopa profita. No, i posao s malom maržom bolji je ni od kakvog.

Iako su nepodmirene obveze i velik broj sporova s neizvjesnim ishodom najveći problemi koji trenutačno muče nekadašnju ‘najveću i najbolju građevinsku tvrtku’, ništa manji problem nije vrlo nepovoljna starosna i stručna struktura zaposlenika. U građevinskim krugovima se ipak može čuti da Industrogradnja u posljednje vrijeme aktivno zapošljava ljude i k tome nudi vrlo dobre plaće.

Tijekom prošle godine podmiren je dio obveza i dugova, ali za ovu godinu ostaje namiriti dug državi i zaključiti radove na gradilištu u Rusiji, gdje tamošnji ulagač potražuje više od 4,5 milijuna dolara. Budući da je država nedavno odbila odgoditi ovrhu od 19 milijuna kuna, ta dva potraživanja zajedno iznose više od 45 milijuna kuna. Iako je dug državi većinom uključen u posljednje objavljeno financijsko izvješće za devet mjeseci prošle godine, ukupni će financijski rezultat biti opterećen kamatama i troškovima nagodbe ili prisilne naplate. Devetomjesečni je gubitak u 2006. iznosio 39 milijuna kuna, što je mnogo više u odnosu na godinu prije, kad je ostvarena dobit od 28,6 milijuna kuna, ali treba uzeti u obzir da je i taj gubitak, kao i onaj od čak 214 milijuna kuna na kraju 2005., rezultat čišćenja bilance otpisom nenaplativih potraživanja, a da je iskazana dobit na kraju 2005. rezultat vrlo upitnog prikazivanja rezultata. Koliko je posao složen i kakvi su ‘kosturi’ pronađeni u poslovnim knjigama Industrogradnje, govori i to da se sađa Uprava još intenzivno bavi tim poslom.

Likvidnost zasigurno nije Industrogradnina jača strana, ali to se donekle može riješiti prodajom imovine. Otkako je Galinec preuzeo tvrtku, navodno nijedna nekretnina nije prodana, a riječ je o vrijednim nekretninama od kojih se najbolje može unovčiti hotel T’ (15 do 17 milijuna eura, a tome treba dodati i vrijednost okolnoga zemljišta), hotel u Dugoj uvali, upravna zgrada u Savskoj ulici u Zagrebu, zemljište u Ičićima itd. Doduše, problem je što je većina nekretnina pod hipotekom.

Iako loše stanje u tvrtki u normalnim okolnostima ne bi moglo utjecati na kontinuiran rast cijene dionice na burzi, u slučaju Industrogradnje u posljednje se vrijeme događa upravo to. Ništa neobično, slažu se upućeni, jer riječ je o špekulativnom trgovanju kao i u slučaju mnogih drugih domaćih dionica s obzirom na to da je kapitala na tržištu mnogo, a ‘dobra’ dionica malo. Industrogradnja je na Varaždinskoj burzi u posljednjih šest mjeseci narasla 103 posto i danas se vrti oko 1.200 do 1.300 kuna za dionicu. Tržište očito ima povjerenja u namjere i sposobnost Josipa Galinca da tvrtku izvuče iz dubioza i ‘nos za ulaganje’ društva za upravljanje investicijskim fondovima Aureus Investa, koji je među deset najvećih dioničara i još ne planira izlaži iz te dionice. Doduše, Industrogradnja u investicijskom portfelju Aureusa ima zanemariv udjel pa bi eventualnom propašću tvrtke njihov gubitak bio vrlo malen. Niti Galinec ne može mnogo izgubiti s obzirom na cijenu od 600 kuna za dionicu, po kojoj je ušao u vlasničku strukturu Industrogradnje, ali se smatra da nije pošto ne želi izgubiti svoj ugled u financijsko-investicijskim krugovima. Manevar prijenosa dionica koji je Galinec nedavno izveo tako da je njegova tvrtka Positus (koja sada drži 18,3 posto dionica) prebacila 22 posto dionica na njegovu drugu tvrtku Negotiator financijski analitičari objašnjavaju ‘naštimavanjem’ poslovanja tih dviju tvrtki. Tako se u upravljanju Industrogradnjom ništa ne mijenja. Međutim, eventualnom prodajom dionica oba njegova društva steći će približno jednak kapital na jednostavniji način nego da najprije proda dionice pa zatim unosi novac u drugo društvo.

Kad se sve uzme u obzir, nekoliko je razloga za optimizam u slučaju Industrogradnje. To je uzlet građevinskog sektora i novi pravilnik o licenciranju tvrtki prema kojem će veće objekte moći graditi samo licencirani građevinari. Osim toga, prema riječima gradonačelnika Milana Bandića, na velikim poslovima u Zagrebu prednost će (nakon zadovoljenja svih uvjeta) imati zagrebačke građevinske tvrtke poput Tehnike i Industrogradnje. Konkretni primjer mogle bi biti aktualne rukometne dvorane. Iako će neki reći da je većini građevinskih tvrtki njihova povijest dobra referencija, a Industrogradnji loša, ipak je riječ o brandu koji je nekad imao vrlo pozitivne konotacije i koji bi, uspjeli li se posložiti kockice u tvrtki, mogao ponovno oživjeti.

S druge strane, restrukturiranje traje relativno dugo bez vidljivih pozitivnih pomaka. Usprkos angažmanu na raščišćavanju obveza Društva, rješavanje samo dvaju slučajeva – s državom i ruskim ulagačima, kao što je i objavljeno, može imati velik utjecaj na financijski rezultat poslovanja. Također, tvrtka je još umiješana u pet tisuća sudskih sporova (u približno tri tisuće je tužena, a istodobno je tužitelj u dvije tisuće sporova) na temelju kojih je teško izračunati potencijalne obveze u kojima bi se mogla naći, ali zašutno će negativno utjecati na njezino poslovanje.

Neki građevinari smatraju da je s obzirom na još neprepoznatljiv vlasnički profil Industrogradnje teško prognozirati u kojem će smjeru tvrtka ići. Prema logici stvari, broker se nigdje ne zadržava dugo. Ipak, Galinec zasad ostavlja dojam nekoga tko je odlučan u namjeri da tvrtku postavi na noge. Doduše, ostavlja i dojam nekoga tko je zagrizao u nešto prilično kiselo, jer mogao je na mnogo lakši način zaraditi na dionicama. Kako stvari stojte, Industrogradnju još ne želi isputiti iz ruku, ali s tim istim teretom hoda po vrlo tankom rubu. Ako ubrzo uspije restrukturirati tvrtku, osigurat će i sebi i drugim dioničarima vrlo pristojnu zaradu, kao i nova radna mjesta. Neovisno o tome je li riječ o većim ili manjim maržama, tržište je u toj branši još nezasićeno, ali treba ga iskoristiti.