Nakon dugih godina traženja i mnogo pokušaja čak je i Branko Schmidt uspio snimiti vrlo dobar film i potvrditi da se u domaćoj kinematografiji konačno događaju veći pomaci nabolje. Redatelji napokon znaju doseg i granicu svoje priče, znaju je ispričati jasno, razumljivo i tečno i ne upadati u beskrajno širenje scenarijskih rukavaca i traženje smisla i poente filma. Tako u izvršnih devedeset minuta Puta lubenica dobijete zaokruženu, dobru i dirljivu, a opet ne patetičnu ljubavnu priču uz brzi presjek stanja u društvu i svjetskoga trenda trgovanja ljudima. Tempo filma je ujednačen, i možda je jedina zamjera da je Schmidt ostao vjeran vrlo depresivnom i tmurnom ozračju, karakterističnom za stariji hrvatski film, a kojem možda u današnjim uvjetima više ondje nije mjesto. Toliko depresivne i sumorne fotografije, popunjene istom takvom glumom i uopće depresivnom pričom, već dugo nije bilo. Ipak, stvar funkcionira i u svim je dijelovima izvedena vrlo dobro. Zanimljiva je kombinacija društveno angažirane priče u crnom tonu i američkoga postvijetnanskog filma s iščasenom romansom u središtu, pri čemu su oba elementa dobro uklopljena i ujednačeno prikazana.
Gluma je izvrsna, što, doduše, ne čudi kad uglavnom imate veteranе s obiju strana granice, plus uvjerljivo najboljega glumca mlade generacije Krešimira Mikića Gošća iz Kine ne zaostaje za drugim članovima ekipе. Na Festivalu mediteranskog filma u Montpellieru već nagrađena glazba Miroslava Škore izvrsna je i pogodena. Da, dobro ste čuli – Škoro i dobra glazba. Radnja se događa na granici Bosne i Hrvatske, s bosanske strane, gdje Mirko, bivši vojnik s PTSP-om i narkoman, za lokalne mafijaše čamcem prebacuje ilegalce u Hrvatsku. Tijekom jednog od tih izleta čamac se prevrne i svi poginu, osim njega i mlade Kineskinje. Njih dvoje se zblize rada se ljubav.
