Lik i djelo

Nakon prodaje svog udjela u HGspotu Prpić se namjerava baviti prodajom bambusovih parketa, a nastupat će i u TV šou kao potencijalni ulagač kojemu početnici izlažu svoje projekte.

Imate 35 godina i dovoljno novca da možete mirno živjeti do kraja života bez rada, a zaradili ste ga prodajom suutemeljiteljskog udjela u specijaliziranom trgovačkom lancu, najvećem u državi. Usput se o vama u informatičkim krugovima, u kojima ste poznati, isprelo nekoliko urbanih legendi, a sretno ste oženjeni i imate dvoje djece koje obožavate.

Američki san? Ne, mogli bismo to nazvati hrvatskim snom. Jer posrijedi je Zagrepčanin Hrvoje Prpić, suutemeljitelj HGspota, lanca od 30 trgovina potrošačkom elektronikom i računalnom opremom s više od 300 zaposlenih, koji je prošlog tjedna prodao svoj udjel u toj tvrtki.

Iako nam nije htio reći svotu koju je dobio za 35 posto dionica, a na gotovo apsolutnu šutnju obvezuje ga ugovor s kupcem, dajemo znalcima priliku da nagadaju: promet HGspota u 2006. bio je oko 320 milijuna kuna.

Cijela ta priča, koja se danas mjeri u stotinama milijuna kuna, počela je 1994., kad je Hrvoje Prpić, tada tek 21-godišnjak iz novozagrebačkog naselja Sopota, osnovao tvrtku, a osnivački kapital tvrtke bio je namještaj. Tvrtka je osnovana ‘da stoji’, sve dok se Prpiću 1996. nije obratio vlasnik RTV servisa iz njegove zgrade u Sopotu. Serviser je popravljao rabljene televizore uvezeno iz Švicarske, a trebao mu je netko tko će ih prodavati. Prpić je uzeo jedan TV za pokus i objavio oglas u Plavom oglasniku – zaradio je tadašnjih 20 maraka, sasvim solidan džeparac u doba plaća od 200 DEM, te nastavio prodavati televizore.

Promjenu su donijeli novi propisi o temeljnom kapitalu tvrtki, koji su ga od 1. siječnja 1997. posvisili od 500 DEM. Kad je već na preregistraciju potrošio toliko, tada poveliki novac, Prpić je odlučio nešto napraviti – kupio je računalo za tvrtku. Uzeo je časopis Bug s uputama za sklapanje računala i skupio cjenike svih trgovina računalnim komponentama. One su ga stajale 980 DEM, a računalo je prodao za tisuću njemačkih maraka. I ponovno zaradio 20 maraka.

Prostor za tvrtku našao je na stražnjoj strani zgrade – u prostoru uz izlaz kojem se nitko nije služio. Uspio je dobiti suglasnost stanara i – HGspot je dobio svojih prvih 13 četvornih metara. Upite je primao na fiksni telefon, uz koji je netko trebao dežurati. Odlučio se za Sašu Lončara, prijatelja iz osnovne škole, i u travnju 1997. s njime ušao u partnerski odnos.

• Saša je radio popodne, ja ujutro, dobro smo se poklopili. Radili smo i dalje s dva posto marže, a čim smo počeli dežurati, počelo se sasvim dobro prodavati – jedan PC svaka dva-tri dana – nedavno se prisjetio Prpić. No u rujnu i listopadu te godine došlo je do buma prodaje pa je jedan od njih stalno morao biti u nabavi, izvan tvrtke. Zato su uzeli još jednog čovjeka, serviseru, a zatim i još jednoga, za prodaju. Bio je to Hrvojev šogor Tomislav Crnković, i danas voditelj Prodaje u HGspotu. Prodaja im je i dalje rasla, pa su im u prosincu iz tvrtke Polaris počeli kamionom dovoziti monitore, a zaposleni su morali sjediti za tim kutijama. Olakšanje je nastupilo kad se tvrtka u travnju 1998. preselila u mnogo veće iznajmljene prostore u novozagrebačkom naselju Središće.

Tvrtka raste, a s dolaskom novih ljudi počinju problemi s kvalitetom sklopljenih računala. Prpić priznaje da je bilo pogrešaka, da je bilo problema s voditeljem servisa i da je najgore što se dogodilo bilo to da je tvrtka u jednom trenutku došla na loš glas te da je u uklanjanje lošeg imidža utrošeno jako mnogo truda.

Preokret u kvaliteti rada servisa nastupio je kad na njegovo čelo 2001. dolazi Željko Nikšić, dotad voditelj jedne poslovnice PBZ-a.

Angažman Mensura Jašarevića na mjesto predsjednika Uprave bio je početak Prpićeva izvlačenja iz HGspota.

• I danas se čudim kako smo ga uspjeli nagovoriti da dođe s jedne tako dobre pozicije – priznaje Prpić te dodaje da je Nikšić uveo temeljite promjene, ali da je loš imidž tvrtke ostao još dugo u glavama korisnika, pa je čak 2004. jedan od djelatnika dobio zadatak da odgovori na svako pismo, svaku poruku elektroničke pošte ili na post na news grupama u kojima se po lošem spominje HGspot, a sve to kako bi se u očima javnosti popravio ugled i kredibilitet tvrtke.

No, priznaje da je nakon prodaje udjela prekinuo sve odnose s HGspotom.

• Kupim novi automobil, ogrebam ga i ne plaćam – takva sam osoba. Tako se odnosim i prema HGspotu, on je iza mene, ponosim se svojim radom, bio je moj dok sam radio u njemu. Da sam redatelj, a HGspot film, ovo sada bio bi film ‘HGspot II.’, koji ja nisam režirao – objasnio je Prpić suzdržanost pri odlasku iz tvrtke koju je stvorio. Još jednu urbanu legendu hrvatske ICT industrije, o tome da je profesionalni menadžer doveden u HGspot jer su se suvlasnici Saša i Hrvoje posvadili, demantira sam Hrvoje:

• Mi smo se posvađali 500 puta i isto toliko puta pomirili, to je kao u braku. Prodaja tvrtke je logičan put i to je bio naš cilj. Ja razmišljam pet godina unaprijed, pa tako plan o prodaji postoji od 2003. Te se stvari nisu događale preko noći, samo su informacije o tome dolazile naglo. Tako je i HGspot postao dioničko društvo jer smo imali cilj, a drugi i dalje ne žele pretvoriti d.o.o. u d.d. jer se boje javnosti poslovnih podataka – staloženo objašnjava Prpić te dodaje:

• Nalaženje direktora-profesionalca bio je početak izvlačenja, jer tvrtka je dio nas, treba postati neovisna organizacija – objasnio je i dodao da su, neobično za IT branšu u nas, Mensura Jašarevića, predsjednika Uprave HGspota u protekle dvije godine, pronašli uz pomoć head hunting agencije. Prpić je demantirao još jednu urbanu legendu o sebi – da je nakon Jašarevića dolaska u HGspot ‘pukao’ te otišao surfati po južnim morima:

• Otišao sam u Australiju da se maknem od HGspota kako se ne bi dogodilo da zaposlenici, kad god im nije pravo, ‘preskoče’ novog predsjednika Uprave i obrate se meni.

Iako je prodaja dionica tvrtke bila pomno planirana, njezin neposredni povod može se iščitati iz njegove izjave da ne želi držati novac u tvrtki koju ne kontrolira te da je prodaja manje rizično ulaganje. Proces prodaje dionica trajao je punu godinu dana i počeo je pozivom investicijskim fondovima i bankama. Potom su zainteresirani investitori, potencijalni kupci, držali prezentacije. No Prpić rezolutno odbija govoriti o bilo kakvom detalju procesa.

Ipak, unatoč kunskoj svoti na njegovu računu koja se najvjerojatnije piše s osam nula, Prpić ne miruje. Iz rukava je nabrojio četiri projekta kojima se bavi. Prvi je, dakako, investiranje i učenje o njemu, za što kaže da mu troši mnogo vremena. Za drugi projekt kaže da je projekt samo zato što se radi u Hrvatskoj pa je kompliciran. Prpić, naime, gradi kuću za obitelj u elitnome rezidencijalnom zagrebačkom kvartu.

Treci će ga projekt još više proslaviti. Nastupat će, naime, u TV šou kao jedan od pet potencijalnih investitora kojima poslovnjaci-početnici izlažu svoje projekte ne bi li zadobili povjerenje i novac ulagača. Iako nije htio govoriti o detaljima, sve upućuje na to da je riječ o licencnom izdanju ‘Dragons’ Dena’, šou Drugog programa BBC-a.

Četvrti je projekt tvrtka Smeed.o.o., u kojoj će raditi sa suprugom Martinom. Smeed, prozvan prema šeprtljavom gusaru, prodavat će bambusove parkete koje su Prpić prvi put vidjeli u Australiji. Hrvoje tvrdi da je to odličan proizvod te da su takvi parketi ljepši i jeftiniji od hrvatskih, ali i daleko ekološkiji jer je bambus trava koja naraste za svega pet godina.

Sve bi narudžbe išle putem interneta, a Prpić tvrdi da će biti i više nego konkurentan već postojećim europskim prodavačima bambusovih parketa, koji ih prodaju po 75 eura, a on planira cijenu od 32 eura s dostavom. Iako cijela priča zvuči kao Amazon.com za bambusove parkete diljem Europe, Prpić tvrdi da ne planira raditi još jedan HGspot.

• Imam od čega živjeti, pa mi se ne žuri osvojiti tržište. Sada mi je, kao Lidlu, cilj samo promet, ne i zarada. Ili ću – kazao je kroz smijeh – i drugi put prodati tvrtku.