- Kad ste odlučili pokrenuti tužbu? – U prvi mah nismo ni reagirali kad je počela rasprava u Saboru s obzirom na to da se, nažalost, pokazalo da je naš Sabor uistinu često kokošinjac u kojem svatko lupeta što hoće. Ali kad je Rožić pokazao namjeru da to izade u javnost, i to da bi…
Rožić je u javnosti iznio dva dokumenta (od kojih je ugovor, nota bene, poslovna tajna, čime je već počinio kazneno djelo): jedan je ugovor za ‘Villu Mariju’, koja je premijerno emitirana i prema ugovoru isplaćena tijekom 2004. i 2005., a drugi isplata lista HRT-a prema AVA-i za 2006., tijekom koje je uistinu isplaćeno 46 milijuna kuna (uključujući PDV), ali za seriju ‘Ljubav u zaleđu’ i dio serije ‘Obični ljudi’. Dakle, Rožićevi su teze netočne. Štoviše, toliko su apsurdne da ne mogu zaključiti drugo nego da je namjerno u javnost iznio laži ili uopće ne može poloviti osnovne podatke.
-
Koliko ste daleko spremni ići? – Krajnje je vrijeme da se upozori na to da netko tko prima plaću iz vaše i moje plaće nije tu da neovlašteno blati druge, nego da odgovorno obavlja svoj posao. Nemam ništa protiv toga da je on nešto pomislio, posumnjao, dao neke dokumente Državnom odvjetništvu… To je njegovo pravo, u krajnjem slučaju i dužnost kao saborskog zastupnika, dakle dijela institucije koja nadzire rad HRT-a. No, iznošenje lažnih podataka u javnost radi kompromitiranja našeg poslovanja i vlasnika ove tvrtke nešto je što si nitko, pa ni saborski zastupnik, ne bi smio dopustiti. Ako se Državno odvjetništvo ne pozabavi našim slučajem ili se Rožić sakrije iza svog saborskog imuniteta, žalit ćemo se Europskoj komisiji, kojoj ćemo prijaviti cijeli slučaj.
-
Krivite li i medije zbog dimenzija koje je poprimila afera? – U medijima cijela priča dobiva osobnu dimenziju. Nije prikazano da je AVA naplatila 75 milijuna kuna, nego da su tu cifru Majetić i Huljić strpali u džep. Zamislite samo kako ljudi reagiraju kad to pročitaju. Novinari često nisu svjesni ili ih nije briga za posljedice pisanja, odnosno nisu svjesni da potrebom za stvaranjem senzacija često ugrožavaju čak i fizičku sigurnost ljudi.
-
Mislite li vi kao građanin da bi ugovori javne televizije trebali biti javni? – Ne bih imao ništa protiv da je HRT naš ugovor dao na uvid javnosti, ali razumijem njihovu potrebu da se štite od konkurencije. Morate biti svjesni da je HRT, njegovo vodstvo, u specifičnoj situaciji: s jedne strane vodi javnu televiziju i obvezno je zadovoljavati interese javnosti na raznim poljima, od informativnog, znanstvenog, obrazovnog, dječjega programa; s druge strane, to su iznimno skupi, a istodobno malo gledani programi za koje nema pretjeranog interesa oglašivača, tako da je HRT prisiljen poslovati i komercijalno, uključiti se u bitku s privatnim televizijama, jer samo očuvanjem položaja koji ima na tržištu ta televizija može zadovoljiti interes javnosti. I zato mora otkupljivati programe koji će privući gledatelje, a time i oglašivače. I onda se postavlja pitanje tajnosti ugovora. Ako javnost, primjerice, želi na HRT-u gledati Denisa Latina ili Gorana Milića, taj interes nije dovoljan motiv koji će ih ondje zadržati u trenutku kada im konkurentske televizije nude primamljive ugovore.
-
Govori se da je vanjska produkcija i unosan biznis. – Taj posao sigurno donosi profit, u suprotnom ga nitko ne bi radio. Mi smo se odlučili poslovati s manjim profitom, a čak i njega uglavnom u cijelosti ponovno ulažemo u posao, u opremu, unaprjeđenje kvalitete proizvoda. Odlučili smo tako jer nas ne zanima okrenuti veliki novac i zatim nestati, nego već godinama strpljivo gradimo produkciju kako bismo se trajno održali. Zato naš profit nikad ne premašuje pet posto, što je daleko ispod prosjeka EU. I tu se vraćamo na sliku koja se stvara u medijima. Nikada nećete pročitati da je AVA u seriju uložila 3,5 milijuna eura, a zatim je prodala za 3,7 milijuna. Medije ne zanima što od naših projekata živi oko 150 ljudi, što je prosjek neto plaće u AVA-i 11.000 kn, što redovito isplaćujemo honorare, plaćamo poreze i pristojbe. Osim toga, da razjasnimo još jednu stvar – AVA nije ničija vanjska produkcija. Mi smo nezavisna kuća koja proizvodi program i nudi ga tržištu.
-
I zato ne trebate ni na javni natječaj? – Tako je. AVA je za naše televizije potpuno jednak partner kao, primjerice, Warner Bross: mi ponudimo licenciju za emitiranje programa, a na televizijama je da odluče hoće li je kupiti. Ideja da bi naše poslovanje trebalo dati na javni natječaj jednako je apsurdna kao i teza da bi HRT morao raspisati javni natječaj za, primjerice, otkup serije ‘Obitelj Sopran’ ili filma ‘Gospodar prstenova’. I zašto bi se onda HBO javio na natječaj? Pa to su gluposti!
-
Ako ste vi HTV-u prodali licenciju, ne bi li to trebalo značiti i da HTV na osnovi toga može prodavati seriju? – Ne. Licencni ugovor određuje vremensko trajanje prava emitiranja, broj emitiranja (premijerno plus broj repriza) te cijenu za to. Licencnim ugovorom, iznimno, ako se tako dogovore obje strane, mogu se televiziji prepustiti apsolutna prava neograničenoga trajanja, ali to onda određuje i cijenu.
-
Kolika je uopće zarada od sekundarne prodaje na stranim tržištima? – Minimalna, nažalost. I to je više pitanje prestiža. Cijenu određuje veličina tržišta, kupovna moć stanovništva, ali i to da danas možete kupiti telelovelu iz Latinske Amerike za stotinjak dolara po epizodi. Razlog je vrlo jednostavan: sve te produkcijske kuće, pa tako i mi, proizvode program primarno namijenjen domaćim tržištu. Osim toga, u Sjevernoj i Južnoj Americi takva je hiper-produkcija serija da oni profit ostvaruju količinom, pa su u stanju maksimalno sniziti cijene.
