Goran Prgin otkrio zaradu u šibenskom brodogradilištu na remontu megajahti

Ostvaruje se vizija najjačega nautičkog centra na Sredozemlju koji će brodu koji uplovi moći ponuditi kompletnu uslugu na jednome mjestu. No za to su potrebna velika ulaganja i stručni kadar.

Domaće brodogradilište koje ne muče za život opasni problemi! Vrlo neobično, a k tome i nije riječ o malom brodogradilištu, kakva su se već proslavila po uspjehu u odnosu na svoju ‘stariju braću’ koju ni milijarde kuna na godinu ne mogu izliječiti. Da stvar bude još neobičnija, naše je brodogradilište smješteno u gradu u kojemu sve ‘samo što nije’ – jer samo što nisu pokrenuti gospodarstvo, spektakularni turistički projekti itd.

Riječ je o Remontnom brodogradilištu Šibenik (RBŠ), koje nakon dvije godine stečaja u rukama privatnog vlasnika vrlo dobro pronalazi put prema tržištu i profitabilnu poslovanju. U bivšoj državi najjače vojno remontno brodogradilište (osnovano još 1905.) našlo se u novoj državi u velikim problemima. Poslova je za Hrvatsku ratnu mornaricu bilo znatno manje, što je, zajedno s naslijeđenim poslovnim i radnim navikama, bila kombinacija zrela za stečaj u uvjetima tržišne ekonomije. Nakon javnog natječaja u listopadu 2004. koncesiju na 30 godina dobila je tvrtka Nautički centar Prgin (NCP). U Šibeniku je na početku vladala nevjerica da bi se itko ozbiljno upustio u ulaganje u vreću bez dna, a dojam je još pojačalo to da netko u Šibeniku uopće pomišlja na posao koji ne spada u trgovinu ili ugostiteljstvo. No, Goran Prgin, vlasnik NCP-a, uspio je ostvariti nešto što državnim brodogradilištima ne polazi za rukom – napraviti iskorak na tržište zahtjevnijih i bolje plaćenih poslova. Restrukturiranje brodogradilišta aktualna je tema u kojoj se lome kopljja što i kako promijeniti da bi se sanirali vječni gubici. Otkako je privatiziran, RBŠ posluje pozitivno, o čemu državna brodogradilišta još samo sanjaju.

Da bi to postigao, Prgin nije smislio posebni recept, već je odlučio da će mu core biznis biti remont i održavanje luksuznih megajahti. Na tim se poslovima ostvaruju daleko veće profitne marže, konkurencije na Jadranu gotovo nema, a potražnja raste.

• Želimo postati lider u remontu i obnovi jahti na istočnom Mediteranu i glavna baza za luksuzne jahte s vezom u marini – kaže Prgin. Ovaj posao uklopio mu se u dotadašnji – iznajmljivanje jahti i brodova – čime se bavio dugi niz godina. Vlasnici brodova uvijek su pitali gdje se brodovi mogu remontirati i održavati. Prgin je tako na novoj lokaciji u Šibeniku okupio tri svoje tvrtke – NCP Remont, NCP Charter i NCP Marinu. Nova marina, koja je u fazi dobivanja svih potrebnih dozvola, imat će 300-tinjak vezova za male brodove do 20-ak metara, a ostatak će biti namijenjen megajahtama kojih bi, ovisno, o veličini trebalo stati stotinjak.

Sinergijskim učincima poslovanja tih triju tvrtki pridružuje se i proizvodnja koja je također dio Remontnog brodogradilišta. Prvi motorni brod izrađen od stakloplastike dužine 16 metara ugledat će svjetlost dana na idućem sajmu nautike Croatia Boat Show u Splitu. S obzirom na cjenovnu konkurentnost, ti će brodovi domaće proizvodnje, kao i male pasare čiju su proizvodnju naslijedili u brodogradilištu, biti orijentirani uglavnom na domaće tržište. U planu je i verzija od 24 metra te proizvodnja većih brodova od 45 do 50 metara sa željeznim dnom i aluminijskim nadgradom. S obzirom na to da je osnovni biznis ipak remont i održavanje, proizvodnja neće biti serijska, već za poznatog kupca, a trenutačno u prihodima sudjeluje s 10 do 15 posto. Brodove vlastite proizvodnje iznajmljivat će i u čarteru, koji s 65 novih brodova spada među najjače, čime se zapravo isprepleću svi postojeći potencijali.

Na taj način ostvaruje se Prginova vizija osnivanja najjačega nautičkog centra na Sredozemlju koji će brodu koji uplovi u njega moći ponuditi kompletnu uslugu na jednome mjestu. No, posao u koji se upustio nije nimalo lagan, jer traži velika ulaganja u nove tehnologije i edukaciju kadra te angažman sposobnog menadžmenta kadrog pronaći način kako osvojiti tržište i, u ovom slučaju, tek pripremiti brodogradilište za novu vrstu poslova. U dvije godine otkako se provodi ta vizija ostvareni su pomaci i unatoč tome što Prgin priznaje da to što je postignuto nadjali njegova prva očekivanja, do ostvarenja plana još je dalek put.

Na prvi pogled šibensko Remontno brodogradilište još kao da je zaspalo u socijalizmu. Takav dojam odaju zgrade na golemoj površini od 110.000 metara četvornih u Uvali sv. Petra na zapadnoj obali poluotoka Mandalina, unutar šibenskog zaljeva. Od vremena privatizacije izneseno je čak 1.500 kamiona otpada i olupina. Drugi bi se veliki problem naslijedjen iz prošlog uređenja mogao svesti na sintagmu: ‘Ima ljudi, ali nema radnika’. Dio radnika koji se nije slagao s koncepcijom novog vlasnika, a koji traži puni angažman, odmah je otišao, a iako je dosad zaposleno gotovo stotinu novih ljudi, upravo je nedostatak kvalificirane i obrađene radne snage jedan od najvećih problema tog brodogradilišta.

Posebno je teško pronaći menadžere. Novi direktor od polovine prošle godine Zoran Kunkera ‘akvizicija’ je iz AD Brodova, tvrtke kćeri solinskog AD Plastika. Prgin se kao vlasnik i predsjednik Uprave više orijentirao na strategiju i pronalaženje financijskih sredstava, a treća članica Uprave, uključena u gotovo sve faze posla, a posebno u marketing, njegova je kćer Ivana Prgin.

Razvoj koči i manjak kapitala. Banke, kaže Prgin, nisu prepoznale potencijal i interes, a nije to bio slučaj ni s HBOR-om koji bi, s obzirom na to da je riječ o izvoznom poslu, u tome, smatra Prgin, trebao biti prvi. Dosadašnji razvoj financirao se iz vlastitih sredstva i kredita banaka, uglavnom stranih. Da stvar ne bude posve crna, jedino je lokalna Jadranska banka ipak odlučila pomoći buđenju lokalnoga gospodarstva.

Za veći rast to ipak nije bilo dovoljno. Prema svemu sudeći Prgin bi, s obzirom na teško dostupne izvore financiranja, mogao prihvatiti ponudu nekog od strateških partnera zainteresiranih za ulazak u vlasništvo tog brodogradilišta. Najrealnija bi opcija bio jedan veliki fond koji ulaže u svjetska brodogradilišta.

Iznos koji je predočen kao investicijski plan pri dobivanju koncesije bio je 418 milijuna kuna tijekom 30 godina. Dosad je uloženo 6,5 milijuna eura, a prva trogodišnja faza investicijskog ciklusa trebala bi završiti s ukupno uloženih 100 milijuna kuna.

Iako je od samog početka naglasak na mega- jahtama, u Remontnom brodogradilištu neće se odreći posla s Ratnom mornaricom i s Jadrolinijom. Ti poslovi u ukupnim prihodima trenutačno sudjeluju s 40 do 50 posto i predstavljaju bazu koja osigurava zaposlenost i održavanje hladnog pogona. Zarada će se i dalje ostvarivati na luksuznim jahtama, i to u najvećoj mjeri na najzahtjevnijim poslovima, tzv. refita ili potpune obnove. Dosad je u ovom brodogradilištu na popravku bilo 20-ak megajahti. Posla bi moglo biti mnogo više, ali to u ovom trenutku ne dopuštaju kapaciteti i nedostatak odgovarajuće radne snage.

Prenamjena starih brodova u luksuzne jahte

Osim remonta i održavanja jaht, kao profitabilna niša prepoznata je i konverzija, odnosno prenamjena starih brodova u luksuzne jahte. Prve takve jahte trebale bi za otprilike 18 mjeseci izaći iz šibenskog Remontnog brodogradilišta. Kao što je objasnio Kunkera, nedavno su od splitskog Brodospasa kupili dva stara remorkera koje će zajedno s talijanskim dizajnerima Nuvolari&Lenard pretvoriti u velike luksuzne jahte. RBŠ se tu pojavljuje kao investitor, a da je zaista ozbiljan u namjeri iskorištavanja svih kapaciteta i svodenju troškova na najmanju mjeru, govori i to da su unutar brodogradilišta u suradnji s finskom tvrtkom Marinette pokrenuli proizvodnju betonskih pontona. Najprije za potrebe vlastite marine, a potom i za tržište.

Prve narudžbe odlaze u Tursku i Grčku. Kad je riječ o remontu megajahti, najvažniji su klijenti Englezi, Francuzi i Grči. S postojećim brojem radne snage prihod može biti oko 80 milijuna kuna, koliko se očekuje u ovoj godini uz dobit na razini od 8 do 10 posto. S obzirom na hvariju koja se dogodila prošle godine, odnosno oštećenje sinkrolifta, 2006. će se završiti s prihodom od oko 55 milijuna kuna, koliko je bilo i u 2005. godini. Planirani rast prihoda, kažu u Remontnom brodogradilištu, najmanje je 20 posto.

Glavni preduvjeti za snažniji rast su, dakle, povećanje stručnog kadra i pronalaženje financijskih sredstava. Ali velik je problem još i organizacija poslovanja, koja doživljava krupne promjene. Organizirana je matrično s naglaskom na projekte koji su sreća cijelog poslovanja.

• Svaki projekt organiziran je kao virtualna tvrtka s virtualnim proračunom i planom prijave, a svaki projekt, od faze ugovaranja, komercijalnih pregovora, realizacije i naplaćivanja vodi jedan tim koji može činiti jedna ili više osoba, ovisno o veličini projekta – kaže Kunkera, dodajući da svjetska iskustva pokazuju kako se na ovaj način postižu daleko bolji rezultati. Osim ulaganja u edukaciju ljudi nužno je konstantno ulagati u tehnologiju i pratiti svjetske trendove, za što je potrebno dodatni kapital. Kako je cilj RBŠ-a postati brodogradilište koje može pružiti punu uslugu kao ovlašteni serviser, npr. usluge reparacije ili ugradnje motora, mora uvesti visokosofisticirane softvere. Također, nužne su nove tehnologije u stakloplastičnoj proizvodnji, a razmišlja se i o uvođenju vakuum i slične tehnologije za proizvodnju pasara traženih na domaćem tržištu.

Problem, posebno u proizvodnji metalnih brodova, jest i nedostatak kooperacije na šibenskom području, zbog čega se kooperante mora tražiti na splitskom i riječkom području.

Odlučna pozicija Šibenika na nautičkoj karti

Tržište luksuznih jahti u Europi i svijetu brzo raste. Osim toga, gotovo sva remontna brodogradilišta u svijetu imaju prilično popunjene kapacitete, pa se traže nove baze i marine diljem Sredozemlja, a RBŠ je geografski odlično pozicioniran s obzirom na položaj i dubinu mora. Što se pak tiče prostornih mogućnosti, teško ga je nadmašiti, a tako je i sa širinom usluga jer kada bilo koji civilni ili ratni brod uplovi u ovo brodogradilište, hvale se u RBŠ-u, ne treba odlaziti ni u koje drugo. Navedeni, pak, problemi i nedostaci mogli bi se, s druge strane, pokazati kao ozbiljna prijetnja ako se ubrzo ne otklene. Jer iako vanjskih prijetnji na tržištu gotovo i nema, osim ako ne dođe do dramatične promjene u domaćoj brodogradnji koja nije orijentirana na ovakve niše, unutarnje slabosti mogle bi uzeti danak u profitu i željenoj dinamici rasta. Teško je, naime, očekivati da će izrazito pozitivan trend na bilo kojem tržištu biti vječan.