Umjesto da se iskoristi naslijeđe 30-godišnjega radničkog samoupravljanja, ta se hrvatska prednost ponovno pokušava uništiti.
Nevjerojatno je koliko je negativnih reakcija i osporavanja izazvala ideja o organiziranome radničkom dioničarstvu kao jednom od oblika privatizacije preostalih dioničkih paketa u državnom vlasništvu.
Pojednostavljeno, riječ je o projektu koji promovira Damir Polančec, potpredsjednik Vlade, a recept se svodi na mogućnost da u 70-ak tvrtki zaposlenici uz 40 posto popusta kupe 25 posto dionica tvrtke. Prodaja dionica pod posebno povoljnim uvjetima zaposlenicima – organizirano radničko dioničarstvo, kao što se projekt službeno zove, predviđa (zasad) jednokratno plaćanje dioničkih paketa, što znači da se u priču moraju uključiti i banke sa svojim kreditima.
Iz pojedinih krugova ‘bliskih stranim investitorima i domaćim burzovnim igračima’ stižu brojne političke diskvalifikacije, a s obzirom na to da je riječ o nimalo bezazlenim lobijima, lako se može dogoditi da premijer Sanader u posljednji trenutak popusti pod pritiscima. A to bi bilo ravno zabijanje posljednjeg čvrla u lijes radničkog dioničarstva u Hrvatskoj.
Zahvaljujući kakvom-takvom povijesnom odmaku, petnaest godina nakon ukinjanja socijalizma u Hrvatskoj većina osoba i pojava iz vremena ‘komunizma’ barem je donekle rehabilitirana. Smije se pohvaliti neke zasluge Josipa Broza Tita, nije strašno priznati da je netko bio član SK, neće biti fizički napadnut čovjek ako primijeti da je zdravstvena zaštita prije 1990. bila bolja nego danas… Jedino što je još u debeloj ilegali jest – radničko samoupravljanje. Njega kao da se svi srame.
Istina, sustav samoupravljanja u poduzećima, koji se u SFRJ počeo razvijati od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća, često je bio kulisa za partijsko upravljanje. Ali i unatoč tome, tridesetak godina radničkog samoupravljanja stvorilo je znatne komparativne prednosti hrvatskim tvrtkama u odnosu na poduzeća u tvrdome državnom vlasništvu iza ‘željezne zavjese’.
Nažalost, umjesto da se na početku tranzicije iskoristi to da su radnici u Hrvatskoj imali naslijeđe koje ih je čvrsto vezalo uz tvrtke u kojima su radili i bili neka vrsta kolektivnih suvlasnika, vlasti su provele grubu nacionalizaciju. Umjesto da je društveno vlasništvo odmah pretvoreno u vlasništvo zaposlenika, išlo se u podržavljenje.