Kineski izvozni model razvoja nije primjenjiv za ‘uvoznu’ Hrvatsku

Hrvatska je prerano liberalizirala kapitalne tokove s inozemstvom, što je dodatno ubrzalo aprecijaciju tečaja i dovelo do visoke inozemne zaduženosti. Struktura rasta hrvatskog BDP-a pokazuje da su glavne komponente rasta domaća potrošnja i uvoz, utemeljeni na kreditnoj ekspanziji banaka i zaduživanju u inozemstvu.

Kina je u proteklim 25 godina ostvarila prošječnu stopu ekonomskog rasta od oko 10 posto te nisku inflaciju, mali fiskalni deficit i sufit vanjske trgovine. Do sada nije formulirano cjelovito teoretsko obrazloženje ekonomskog modela Kine, iako postoje prilozi pojedinih stručnjaka. Primjerice, Joshua Cooper Ramo iz Kissinger Assosciatesa formulirao je kineski razvojni model kao tzv. pekinški konsenzus, prema uzoru na tzv. washingtonski konsenzus. Dani Rodrik, harvardski stručnjak za razvojnu ekonomiju, analizirao je kineska razvojna iskustva u usporedbi s drugim modelima u posljednjih 50 godina.

Najveće značenje modela vidio je u postupnosti procesa reformi, tzv. strategiji gradualizma, i prilagodbe institucionalnih rješenja konkretnim okolnostima u Kini. Analiza MMF-ovih stručnjaka, pak, predlaže modernizaciju razvojnog modela Kine. Ipak, najvažnijim se smatraju pogledi Zhenga Bijiana, predsjednika kineskog Odbora za reforme, koji je formulirao doktrinu ‘miroljubivog uspona’ Kine. U novoj fazi razvoja glavni naglasak stavljen je na tzv. harmoničan razvoj. NR Kina, kao velika zemlja s brojnim strukturnim neravnotežama, mora ostvariti uravnoteženi razvitak da bi se sačuvali integrativni čimbenici ekonomije i društva, ‘socijalna kohezija’ kineskoga društva.

Kina je primijenila originalni model razvoja, koji se teško može primijeniti na druge ekonomije. Njegov su osnovni elementi male i postupne reforme, pri čemu se reformski proces pridržava nekih osnovnih načela, a bez detaljne strategije razvoja. Razvoj se odvija na dva kolosijeka, nastavlja se primjenjivati planski sustav, ali uspoređno se razvija i tržišni dio nacionalne ekonomije. Razvojni je model fleksibilan, može se prilagođavati i pragmatičan je u odnosu na različite prepreke reformama.

Dva su elementa vrlo važna: Kina je ubrzano razvijala svoju ekonomiju iz planske u tržišno gospodarstvo, tako da je udjel privatnog sektora ekonomije između 50 do 75 posto BDP-a. Pri tome ekonomske reforme nisu pratile političke. Nadalje, dotad zatvorena kineska ekonomija postala je vrlo otvorena, što je uzrok određenih problema. Povećanje ekonomske nejednakosti između urbanog i ruralnog dijela zemlje stvorilo je socijalnu i političku napetost. Otvorenost ekonomije pojačala je ovisnost Kine o vanjskim šokovima i inozemnoj potražnji.

Zanimljivo je promotriti temeljna obilježja makroekonomskih politike koja je stvorila uvjete za visoke stope ekonomskog rasta u proteklim 25 godina.

Najviše interesa pobudila je kineska tečajna politika. Naime, nominalni tečaj renminbija (juana) vezan je od 1995. uz nominalni tečaj američkog dolara. Tečaj nije deprecirao ni tijekom azijske financijske krize, jer su nositelji ekonomske politike smatraju vrlo važnim tečaj kao ‘nominalno sidro’. Tečaj renminbija revalviran je (točnije, apreciran) za 2,1 posto prema američkom dolaru i sada se određuje u odnosu na ‘košaru valuta’. Njezina struktura nije poznata. U praksi, tečaj renminbija i nadalje je vezan uz američki dolar, s malim stupnjem tzv. de facto fleksibilnosti.

Tečaj kineske valute podcijenjen je i ključan je čimbenik međunarodne konkurentnosti kineskih izvoznika, tako da održavanje sustava vezanog tečaja renminbija zrcali tzv. merkantilističku strategiju Kine. Njezin model ekonomskog razvoja ukratko bi se mogao nazvati razvojnim modelom utemeljenim na izvozu, jer najveći doprinos razvoju daje izvoz. Tečaj kineske valute stalno deprecira, što izvoz te zemlje čini međunarodno konkurentnijim. Kina je tako u prošloj godini ostvarila znatan vanjskotrgovinski sufit u razmjeni roba sa svijetom od oko 200 milijardi dolara. Sve mjere kineske ekonomske politike usmjerene su na poticanje izvoza. Ključni je element modela – uz niske troškove radne snage i ‘ekonomiju razmjera’ – u izvozno usmjerenoj monetarnoj politici Narodne banke Kine.

Drugi ključni element kineske razvojne strategije jest upravljanje kapitalnim tokovima. Kina se služi tzv. kapitalnom kontrolom. Intenzivno se ograničavaju tokovi kapitala, uz fiskalne olakšice i poticaje, koji se koriste za privlačenje direktnih stranih ulaganja (FDI), dok se ograničavaju ostali oblici priljeva kapitala, posebice portfeljna ulaganja. Zadatak kapitalnih restrikcija bio je zaštiti bankovni sustav od strane konkurencije i spriječiti odljev kapitala.

Ukratko, cilj kineske tečajne politike i liberalizacije kapitalnih transakcija s inozemstvom bio je zadržati unutarnju i vanjsku ravnotežu gospodarstva, ali i otvoriti nacionalnu ekonomiju vanjskoj trgovini i tokovima kapitala iz inozemstva. To je dovelo do iznimnog velikog povećanja deviznih rezervi Narodne banke Kine, koje iznose više od tisuću milijardi američkih dolara i pokrivaju više od godišnjeg uvoza. Dvije je treće deviznih rezervi u američkim dolarima. Njihova je razina dvostruko je viša od preporučenih 408,5 milijardi dolara, koje Kini omogućavaju da se obrani od vanjskih šokova.

Kineski bankovni sustav nije dovoljno razvijen. Postoji tzv. financijska represija, ali je zbog tzv. implicitnog jamstva države za štedne uloge stanovništva ostvarena visoka razina štednje. To je potaknulo kineske banke na ubrzano povećanje kredita. Ostvarena je velika stopa ulaganja u državna poduzeća; domaća potražnja usmjerena je na ubrzani rast investicija u fiksni kapital, a na teret nedovoljne privatne potrošnje. Ulaganja iznose 40-ak posto BDP-a.

‘Modernizacija razvojne paradigme’ Kine trebala bi se, prema nekim preporukama, temeljiti na nekoliko elemenata: potrebna je promjena tečajnog režima, veća fleksibilnost tečaja renminbija, što se svodi na aprecijaciju tečaja kineske valute i smanjivanje stupnja međunarodne konkurentnosti izvoznika. SAD stalno održava dijalog s kineskim vlastima, pri čemu se glavni zahtjev odnosi na zahtjev da kineske (monetarne) vlasti dopuste tzv. revalvaciju renminbija, u osnovi aprecijaciju tečaja kineske valute, da bi se smanjila međunarodna konkurentnost kineskog izvoza i tako smanjio trgovinski sufit zemlje s SAD-om. Također, liberalizacija kapitalnog računa platne bilance i razvitak financijskih instrumenata za zaštitu od rizika, uklanjanje tečajnih rizika i veća fleksibilnost tečajnog režima potaknuli bi razvitak financijskog sustava.

Takve promjene makroekonomskih politike trebale bi stvoriti pretpostavke za poticanje domaća potražnje kao osnove za održivi ekonomski rast. Tako bi se potaknulo domaću potražnju na teret ulaganja. Ukratko, kineska privreda otvorena je i uklonjena u globalizacijske procese, ali velika je ovisnost ekonomskog rasta o izvozu i riziku. Zbog toga se pokušava potaknuti domaća potražnja, kao sastavnica povećanja BDP-a.

U osnovi, stručnjaci MMF-a i Ministarstva financija SAD-a predlažu Kini da promijeni razvojni model tako da za nominalno sidro više ne koristi tečaj (renminbija), nego da Narodna banka Kine prijede na sustav tzv. ciljane inflacije, u kojem se koristi neko monetarno nominalno sidro, uz veći stupanj fleksibilnosti tečaja renminbija.

Kina je ostvarivala visoke stope ekonomskog razvoja zbog izvozne usmjerenosti svoje ekonomske politike, pri čemu je koristila iskustva tzv. azijskih tigrova: rast utemeljen na izvozu i industrijalizaciji; veći stupanj intervencionizma; gradualistička strategija reformi; gradnja privredne infrastrukture i ulaganje u obrazovanje; iskorištavanje temeljnih društvenih vrijednosti Azije/Kine utemeljenih na tradicionalnim vrijednostima konfucijanizma, budizma i taoizma, uz tehno-kratsku političku elitu.

Modernizacija razvojnog modela Kine temeljit će se na kombinaciji mjera makroekonomskih politike – ekspanziji domaća potražnje, smanjivanju stope štednje, otvaranju tržišta, režimu fleksibilnog tečaja i povećanju uvoza – da bi se prilagodila platna bilanca. Kineska monetarna vlast ne prihvaća stajalište da manipulira valutnim tečajem, jer sve članice MMF-a slobodno mogu izabrati tečajni režim prema vlastitoj procjeni, od potpuno fleksibilnog režima do sustava fiksnog tečaja.

Hrvatski razvojni model temelji se upravo na suprotstavnim odrednicama: na vezanom tečaju hrvatske valute, ali na apreciranoj razini, koja je potaknula ekspanziju uvoza, stagnaciju izvoza i ubrzano zaduživanje u inozemstvu. Nadalje, Hrvatska je prerano liberalizirala kapitalne tokove s inozemstvom, što je dozvoljilo aprecijaciju tečaja i dovelo do visoke inozemne zaduženosti. Struktura rasta BDP-a Hrvatske pokazuje da su glavne komponente rasta domaća potrošnja i uvoz, koji se temelje na kreditnoj ekspanziji banaka i zaduživanju u inozemstvu.