Home / Biznis i politika / T-HT: Platit ćemo pravo služno

T-HT: Platit ćemo pravo služno

Da se kojim slučajem u hrvatskim kladićnicama možete kladiti na to hoće li se privatizacija T-HT-a dogoditi u prvoj polovici godine, koeficijent na pozitivan ishod bio bi kao u slučaju da se kladite da će Dinamo već sljedeće sezone zaigrati u finalu Lige prvaka.

Ipak, potpredsjednik Vlade Damir Polančec i dalje preko glasnogovornika poručuje da će do privatizacije T-HT-a doći do lipnja, kao što je najavio, no šanse da se to i dogodi u tom roku prilično su se smanjile. Kamen spoticanja nerišeeno je vlasništvo nad distributivnom telekomunikacijskom kanalizacijom (DTK), koje onemogućuje Vladi da kao u slučaju s Inom povuče populistički potez i u predizbornoj godini građanima ponudi povoljnu kupnju T-HT-ovih dionica. Naime, prije izlaska T-HT-a na burzu mora se riješiti problem vlasničkih prava nad telekomunikacijskom infrastrukturom, a kako sada stvari stojte, Vlada je, kad je o tome riječ, u vrlo nepovoljnom položaju.

Stručnjaci s Pravnog fakulteta koji su dali mišljenje o vlasništvu nad mrežom DTK kažu da je pravno T-HT u pravu i da će rješenjem koje nudi najnezadovoljnija biti Vlada. T-HT-u, kažu pravni stručnjaci, ide na ruku to što se tijekom prve faze privatizacije na popisu imovine nalazila cjelokupna telekomunikacijska infrastruktura, odnosno da ju je Deutsche Telekom platio pri kupnji paketa T-HT-ovih dionica. Jednostavnije rečeno, ako država želi natrag infrastrukturu koju je prodala, mora je otkupiti. S obzirom na to da je knjigovodstvena vrijednost infrastrukture oko 1,2 milijarde kuna, a tržišna, naravno, još i veća, otkup DTK država bi masno platila – ta opcija u predizbornoj godini, kad se novac iz proračuna usmjerava na pridobivanje birača uz pomoć različitih socijalnih programa, Vladi zasigurno nije najomiljenija. S druge strane, ako telekomunikacijska infrastruktura pripadne T-HT-u, liberalizacija telekomunikacijskog tržišta bit će otežana.

Od toga da će možda morati platiti telekomunikacijske kable po cijeni nekoliko puta višoj nego što ih je prodala, veći Vladin problem, tvrde pravni stručnjaci, bit će konzekvencije koje će proizaći za državu prihvati li se mišljenje Pravnog fakulteta. U tom slučaju, naime, isto rješenje morat će se primijeniti i na ostalu infrastrukturu u državi, primjerice na naftovode, vodovode i druge podzemne kanale, a tek bi to moglo izazvati dodatne glavobolje. No, da bi se sve to provelo u djelo, kažu, potrebna su nova zakonska riješenja, s obzirom na to da se u okviru sadašnjega zakonodavstva problem mora omogućiti besplatna uporaba mreže. Kad je riječ o državama, izvješće tvrdi da je u većini zemalja bivši monopolist nakon liberalizacije i/ili privatizacije postao stvarni ili de facto vlasnik DTK. Autori priznaju da su bivše socijalističke zemlje imale drukčiji koncept vlasništva od Zapada. U studiji se navode tri pravna načela na kojima se temeljilo prenošenje vlasništva nad DTK na privatiziranog monopolista. Pravo prolaza na kojem se temelji vlasništvo nad mrežom DTK različito je riješeno u DTK ne može riješiti jer čvrsto podržava ideju jedinstvenog vlasništva.

Iako je prema navedenim tvrdnjama T-HT u povoljnijem položaju od Vlade, ni za tu tvrtku ne postoji savršeno rješenje, a trenutačni status quo najviše joj odgovara. Čak i ako se odluči da DTK pripada T-HT-u, za što su prema dosadašnjim procjenama veliki izgledi, to bi i za nje- mačko-hrvatsku telekomunikacijsku tvrtku mogla biti Pirova pobjeda. I dalje, naime, ostaje pitanje prava služnosti koje bi T-HT morao ugovoriti sa svim vlasnicima zemljišta kroz koja prolaze telekomunikacijski kanali, a u većini slučajeva riječ je o državnom ili gradskom zemljištu.

Prema Zakonu o vlasništvu iz 1997., sve pod zemljom i nad zemljom pripada vlasniku zemlje. U Japanu je, primjerice, do 40 metara privatno, a sve dublje državno vlasništvo. U Hrvatskoj je izuzetak rudno bogatstvo, za koje se može dobiti koncesija, ali tukoder je može dobiti samo vlasnik zemlje. Prema tome, ako T-HT-u pripadne telekomunikacijska infrastruktura, bit će prisiljen plaćati naknadu za pravo služnosti svim vlasnicima i korisnicima zemljišta kroz koje prolaze njegovi telekomunikacijski kanali. Na naš upit jesu li spremni plaćati naknadu svim vlasnicima i korisnicima zemljišta, u T-HT-u su odgovorili da jesu te dodali da već imaju zaključene neke ugovore o pravu služnosti te da plaćaju naknadu. O kolikom je iznosu riječ, nisu precizirali, samo su naveli da je riječ o znatnoj svoti.

U svakom slučaju, T-HT se ne namjerava odreći telekomunikacijske infrastrukture (tvrdi da su 12.433 kilometra DTK u njegovu vlasništvu, kao i još 12-ak tisuća kilometara mreže između gradova, iako je potkraj 2005. usporednom dokumentacijom koju posjeduje T-HT u vezi s DTK i stanjem u katastru utvrđeno da je T-HT vlasnik otprišile jedne petine DTK) i, kao što je navedeno u odgovoru iz tvrtke, ne pristaje na opciju prepuštanja telekomunikacijske infrastrukture na upravljanje nekoj novoosnovanoj državnoj tvrtki ili agenciji, što sada bezuspješno pokušava provesti Hrvatska agencija za telekomunikacije.

Dakle, čak i pod cijenu da plaća pravo služnosti svim vlasnicima zemljišta, T-HT se ne namjerava odreći infrastrukture. Pitanje je, naravno, koju bi cijenu u tom slučaju bio spreman platiti gradovima, državi i drugim vlasnicima zemljišta, no ako se o tome ne bi uspjeli odgo- voriti, ta bi se opcija T-HT-u mogla obiti o glavu jer bi gradovi mogli jednostavno reći da ne žele da se infrastruktura nalazi na njihovoj zemlji.

S obzirom na sve, rješenje problema ne nazire se i jedino što može ubrzati taj proces jest pritisak Europske komisije na Vladu ili nedostatak novca u državnoj blagajni za isplatu rata umirovljenicima.

Do tada će telekomunikacijskom infrastrukturom upravljati HAT, ali više na deklarativnoj, a manje na praktičnoj razini. To dokazuje i podatak da je na nedavnom sastanku alternativnih operatera u HAT-u dogovoreno da će Agencija ubuduće nadgledati postavljanje kablova kako bi se spriječilo njihovo daljnje nelegalno postavljanje. No samo tjedan dana poslije iz Agencije smo dobili odgovor da nemaju namjeru nadgledati postavljanje kabela, ali da su dužni djelovati u svakom slučaju kad se postavljanje vrši suprotno regulativi. Kako će znati da se postavljanje obavlja suprotno regulativi, nisu objasnili, već su samo rekli da su i te kako zabrinuti ako se radovi na mrežama izvode nestručno te su stoga upozorili sve sudionike na zakonske odredbe u tom području, a osobito na sigurnost nužnu za telekomunikacijski promet.

Prijenos ovlasti za upravljanje telekomunikacijskom infrastrukturom na Agenciju očito neće pridonijeti rješavanju kaosa koji vlada na tom području, a cijeli problem u konačnici riješit će se na razini Deutsche Telekom – Vlada kompromisom kojim vjerojatno nitko neće biti zadovoljan.

Tri načela prenošenja vlasništva nad DTK-om:

  1. Telekomunikacijska infrastruktura uglavnom je izuzeta od jedinstva zemlje i svega pod njom i na njoj. Izuzeće se temelji na pravu prolaza koje za DTK na ovaj ili onaj način priznaju brojne zemlje.

  2. Vlasništvo je riješeno ugovorom o pravu prolaza između vlasnika zemlje i telekomunikacijskih operatera (Velika Britanija).

  3. Načelo proizašlo iz prava bivših socijalističkih država na uzorku na kojem je cijela telekomunikacijska infrastruktura prema zakonu bila vlasništvo države.

Možda je najšarenija situacija kad je riječ o zajedničkoj uporabi infrastrukture DTK. Autori studije ipak izvlače zaključak da se u većini država kreće od dobrovoljnog sklapanja ugovora o zajedničkoj uporabi DTK. Međutim, ako ti pregovori nisu uspješni, većina država ima propise o prilivnim mjereama i postupcima rješavanja spora. To je ujedno pristup europske smjernice o uslugama, koja se bavi i tim područjem.