Ekologija

Unatoč za to plaćenim naknadama, Dioki mora zbrinjavati otpad na vlastiti račun jer Hrvatska nema spalionice. Upotrebljava vlastiti pročistač iako za pročišćavanje voda Gradu plaća 9,5 milijuna kuna.

Hrvatska proizvodnja u posljednje vrijeme trpi zbog ekoloških naknada, a proizvođači strepe od onih koje tek slijede. Zbog toga, slažu se, nema ni izvozne ofenzive niti se privlače greenfield ulaganja.

Privatniku koji je uložio u neku vrstu proizvodnje, a kojemu godišnja izdvajanja za naknade smanjuju veliki dio prihoda, proizvodnja trpi i upitan je njegov ostatak u poduzeću koje je, primjerice, kupio od države. Ni strani ulagač koji ne može na papiru dobiti definirana sva davanja državi ili gradu, koji ima problem s prihvatljivim dozvolama i sl. neće lako doći u takvu državu, makar ona imala sredeni porezni sustav.

Aktualan slučaj onečišćenja u Sisku treba riješiti, kao i ostale ekološki incidentne tvrtke, ali ne nametima i davanjima drugih, jer se tako smanjuje njihova konkurentnost. I zato su valjda upravo tvrtke sa sličnom proizvodnjom na udaru novih nameta, od kojih je za većinu opravdanje usklađivanje zakona s EU vezanih uz ekologiju. No, zanimljivo je da se Vladi ne žuri ni s jednim ekološki osviještenim zakonom čija bi provedba utjecala na život građana, a sigurno i neće, posebno ne u izbornoj godini. Jer poznato je da će u skladu sa zakonima EU biti potrebno, primjerice, plaćati i naknade na automobile.

Dioki je jedini hrvatski proizvođač petrochemikalija i polimera. Njegov je prošlogodišnji izvoz iznosio 172 milijuna eura, što ga svrstava na četvrto mjesto na ljestvici domaćih izvoznika. Više od 90 posto svoje proizvodnje tvrtka izvozi, od čega 70-ak posto na tržište EU, a 20-ak posto na istočna tržišta. Zajedno s Dinom-Petrokemijom jedini je proizvođač etilena, polietilena niske gustoće, polistirena i ekspandirajućeg polistirena u zemlji. Diočeva dionica uvrštena je u JDD kotaciju Zagrebačke burze, a cijena joj je već dulje vrijeme na razini od oko 250 kuna.

No upravo neprestano propisivanje novih naknada koči njegovu proizvodnju, povećava gubitke i pod upitnik stavlja nove investicije, kaže predsjednik Uprave Diočija Zdenko Belošević.

• Povećanjem naknada raste i cijena našeg proizvoda, a tako prestajemo biti konkurentni na stranom tržištu, na koje plasiramo 90 posto svoje proizvodnje. Riječ je ponajprije o tržištu EU.

Prošle su godine opterećenja državnih nameta u toj tvrtki bila 20 milijun kuna, dok se, primjerice, za plaće zaposlenika izdvaja 60 milijuna. Gotovo polovica iznosa od raznih davanja odnosi se na naknadu za pročišćavanje vode koja se plaća Gradu. Tako je Dioki prošle godine morao platiti oko 9,5 milijuna kuna u te svrhe, iako se sukladno zahtjevima iz vodo-

Dioki grupu čine Dioki u Zagrebu, Dina-Petrokemija i Kijac nekretnine u Omišlju te Adriaoil iz Milana, koji je svojedobno osnovala Ina, a otprilje dvije godine u većinskom je vlasništvu Diokija. Dioki ima i joint venture ugovor s talijanskim tvrtkom Plastotecnica, jednim od najvećih europskih proizvođača filmova za pakiranje i ambalažu paleta, čiji je cilj širenje na tržišta bivše Jugoslavije.

Dioki koristi vlastitim pročistačem, dok je usluga i kvaliteta pročišćavanja na gradskom pročistaču dvojbeni. Tvrtki se naplaćuje 30 posto vode koja odlazi kao para u atmosferu. Od početka ove godine cijena naknade povećala se 63,3 posto.

• To će povećati Diokijev trošak za 6,7 milijuna kuna – kaže Belošević.

Nadalje, Dioki plaća i naknadu za otpad. To ne bi bilo čudno da grad ili država zbrinjavaju njegov otpad. No Hrvatska nema spalionicu otpada, pa ga tvrtka zato mora otpremiti u Austriju do tamošnje spalionice. Dakle, sama gospodari svojim otpadom, ali bez obzira na to, i Gradu plaća naknadu za otpad, koja, s obzirom na to da nemamo spalionice, zacijelo završava u blagajni za druge svrhe. Dioki za odlaganje litre otpadnog ulja plaća četiri kune, jer ga mora izvoziti, za što je donesena nova naknada koja se plaća Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, i to jedna kuna po litri svježeg, uvezenog ili proizvedenog ulja. Lani je tvrtka za odlaganje svojeg otpada, uključujući i davanja državi, platila 3,3 milijuna kuna.

Pretprošli je tjedan Vlada u Sabor uputila Prijedlog uredbe o graničnim vrijednostima emisija onečišćujućih tvari u zrak iz stacioniranih izvora.

• Dioki posve zadovoljava propisane uvjete za granične vrijednosti emisije uredbe koja je na snazi, ali vodi se i daljna briga o poboljšanju postojećih uvjeta rada industrije – kaže Belošević.

• U fazi pripreme su projekt za uvodenje kontinuiranog nadzora i projekt kogeneracijskog uređaja koji bi zamijenio sadašnja dva kotla na PJ etilen, a na kojem bi se provodio kontinuirani nadzor onečišćujućih emisija u zrak. No, mi strepimo zbog novih nameta koje bi država mogla uvesti na temelju te uredbe – kaže Belošević i ističe da ne razumije zašto se, kada se uredbama već traži smanjenje količine plinova, mora dodatno plaćati naknada.

• Kažnjava nas se i istodobno traži novac, a još jedna naknada može Dioki baciti na koljena – tvrdi Belošević.

Tvrtka je žrtva još jedne naknade, spomeničke rente za cijelo područje Dine-Petrokemije, svoje tvrtke u Omišlju. Tu rentu trebao bi, prema procjenama, plaćati 150.000 kuna na mjesec.

Može se i postaviti pitanje što bi država napravila da većinski vlasnik tvrtke odluči zbog neisplativosti daljnje proizvodnje prodati, odnosno državi vratiti Dioki, koji danas zapošljava 880 radnika, jer sve je očitije da svi nametni posebno ‘vole’ privatna poduzeća.

Dioki je prošle godine proizveo 176,2 tisuće tona plastičnih masa, jedan posto više nego lani, ali znatno manje od plana. Na usporavanje proizvodnje dijelom je utjecao i problem nabave sirovine u jednom dijelu godine. Dioki je godinu završio s gubitkom od 45 milijuna kuna, devet milijuna više od plana. Rješenje za nastali dug Vodoopskrbi i odvodnji još se traži.

Ali, bez obzira na sve, Dioki se okreće investicijskom ciklusu u kojem planira do 2009. uložiti 100 milijuna eura, dijelom iz kredita, a dijelom prodajom svoje imovine. Početno je ulaganje vrijedno 50 milijuna eura. U travnju prošle godine tvrtka je pustila u rad pogon ekspandirajućeg polistirena, a priprema se pokretanje proizvodnje vinil-klorid monomera, čiji je godišnji kapacitet 160.000 tona na godinu. Planira se i povećanje proizvodnje polietilena u Omišlju, a i ponovno pokretanje proizvodnje u Zagrebu te pokretanje prerade plastičnih masa kapaciteta 10.000 do 15.000 tona na godinu uporabom vlastitog polietilena kao sirovine.