Fleksigurnost: Posljednja barikada u borbi za radničku sigurnost

Mnogi će ekonomisti, osobito neoliberalnoga podrijetla, odmahnuti rukom kada čuju riječ ‘fleksigurnost’. Reći će da je to nova mantra eurobirokrata koji nastoje spojiti nespojivo. Pojam ‘fleksibilnost’ asociira na gubitak posla, rad na određeno vrijeme ili nepuno radno vrijeme i kod većine ljudi budi negativne asocijacije. U taj paket ubrajaju se i niske plaće, kratki otkazni rokovi, male otprilike te jednostavnost davanja otkaza, ali i novog zapošljavanja. Smatra se da fleksibilnost koristi samo poslodavcima, i to na račun radnika. S druge strane, sigurnost radnog mjesta smatra se isključivim interesom radnika i najčešće je predmetom sindikalnog rada u njihovu korist. Koliko su te predodžbe točne?

Podsjetimo se na nedavnu prošlost. Hrvatska je u tranzicijskom razdoblju izgubila više od 800 tisuća radnih mjesta. Dio je prijevremeno umirovljen, a ostali su punili registar nezaposlenih ili i potonuli u sivu ekonomiju. U to vrijeme fleksibilnost je bila nepoznata riječ. Tada se to zvalo tranzicijom. Te strukturne promjene događale su se uz tada vrlo rigidan Zakon o radu i socijalistički Zakon o zapošljavanju, koji se pokazao vrlo slabom zaštitom za radnike, ali i za nezaposlene. Sustav socijalne skrbi kao posljednja zaštita mreža još je više približila nezaposlene radnike siromaštvu. U tom je razdoblju bilo mnogo fleksibilnosti, a malo sigurnosti.

Danas ipak imamo donekle fleksibilniji zakon o radu (Hrvatska je među zemljama sa srednjim stupnjem zaštitenosti radnika), a definicija zaposlenosti i nezaposlenosti dijelom je usklađena s mnogo strožim kriterijima Međunarodne organizacije rada. Istodobno nam se povećava zaposlenost, pada nezaposlenost i smažuje se siva ekonomija. Ipak, postoje zabrinjavajuće tendencije marginalizacije određenih skupina radnika koji ulaze u začarani krug kratkotrajne zaposlenosti, razdoblja nezaposlenosti i neaktivnosti, što negativno utječe na mogućnost razvoja njihovih potencijala. To se može ostvariti samo uz trajniji radni angažman i ulaganje u vlastito obrazovanje i usavršavanje.

U smjernicama za zapošljavanje Europska je komisija dala sljedeći naputak: ‘Potrebno je promovirati tri ključna cilja: postići punu zaposlenost i smanjiti nezaposlenost i neaktivnost, poboljšati kvalitetu i produktivnost rada te ojačati socijalnu i teritorijalnu koheziju. Ti se ciljevi ostvaruju uz pomoć tri politička prioriteta: 1. zapošljavanja pojedinaca i njihova zadržavanja u zaposlenosti; 2. povećanju prilagodljivosti radnika i poduzeća; 3. povećanju ulaganja u ljudski kapital boljim obrazovanjem i potrebnim vještinama.’ Ističe se potreba promocije fleksibilnosti, ali i istodobnog poticanja sigurnosti radnika te smanjenja segmentiranosti tržišta rada u sklopu su radnje socijalnih partnera. Na proletnom sastanku Europskog vijeća 2006. upućen je poziv Europskoj komisiji da definira zajednička europska načela fleksigurnosti.

Glavni motivi za uvodenje veće fleksibilnosti jesu globalizacija, starenje europskog stanovništva, što nalaže višu razinu ekonomske aktivnosti i brže strukturne promjene koje pokreće razvoj tehnologije, novi proizvodi i usluge. Razvoj ljudskog kapitala postao je sporiji od zahtjeva za novim vještinama i kompetencijama, stoga je potrebno povećati mobilnost radne snage. Politika fleksigurnosti je za svaku zemlju pitanje konsenzusa među glavnim interesnim skupinama na tržištu rada, na kojem su glavni akteri socijalni partneri. S tog stajališta fleksigurnost je i rezultat socijalnoga dijaloga, i stoga se može očekivati da ima različita obilježja.

Politika fleksigurnosti ujedinjava područje radnog zakonodavstva, aktivne politike zapošljavanja, sustava socijalne sigurnosti i cjeloživotnog učenja. Ta četiri područja djelovanja trebala bi definirati sustav fleksigurnosti da bi se sigurnost zaposlenja promijenila u sigurnost ‘zapošljivosti’. Što to znači?

Sindikati u pregovorima najviše inzistiraju na zadržavanju radnih mjesta pojedinaca, plaćama, božićnici i u najnovije vrijeme na najmanjoj plaći. Po tome se vidi da je cilj zaštiti radnika tako da zadrži postojeće radno mjesto i da mu se u tom okviru osiguraju najveća moguća prava. Takva politika radniku ne pruža dugoročnu sigurnost. Ona je kratkog dana jer samo odgada poslovno motivirane potrebe za prilagodbom.

Borba za sigurnost trebala bi se voditi na drugom planu; sigurnost radnika danas ovisi o njihovu znanju i vještinama, stoga bi se sindikalna borba trebala voditi za osiguranje uvjeta za cjeloživotno učenje i primjerenu socijalnu zaštitu u danas sve češće razdobljima nezaposlenosti i traženja posla. Sindikati koji prvi krenu tim smjerom u stvarnoj su opasnosti da izgube dio članstva, stoga to zahtijeva promišljenje, hrabru i inovativnu politiku. Ipak, prave alternative nema.

Analize tržišta rada pokazuju da je dio zaposlenih iznadprosječno izložen netipičnim oblicima rada, 85 posto novozaposlenih zapošljava se na ugovor na određeno vrijeme, plaće su neredovite i djelomično se isplaćuju ispod stola, što uzrokuje nisku razinu osiguranja za starost. Osobito su mladi izloženi velikoj fluktuaciji, čime gube mogućnost kvalitetnijih oblika učenja kako na radnome mjestu, tako i u oblicima formalnog obrazovanja. Ipak, većina zaposlenih u prošlom je zaposlena kod istog poslodavca dulje od 10 godina, dok je u EU ta granica šest do sedam godina. Međutim, oni koji rade na određeno vrijeme, često rade sve kraće.

Hrvatsko je tržište rada vrlo segmentirano i slično ostalim zemljama regije. Dio radnika zaštićen je u tolikoj mjeri da je otkaz gotovo nepoznata pojava, primjerice u državnom i javnom sektoru. Ondje plaće nisu visoke, ali su redovite i vrlo je visoka razina sigurnosti. S druge strane, rad na crno ili na ugovor o djelu te samozaposleni u poljoprivredi ili u sivoj zoni imaju iznadprosječnu razinu nesigurnosti. Sindikati najčešće štite stečene privilegije relativno zaštićenih. Država, koja zastupa interese svih građana, ima najveću odgovornost da smanji uvjete rada u različitim segmentima. Kako dalje?

U žarištu politike fleksigurnosti u zemljama poput Hrvatske naglašena je politika smanjenja razlika u segmentu zaštićenog i nezaštićenog zaposlenja. Predlaže se da se svi nestandardni oblici rada obuhvate Zakonom o radu da bi i ti radnici imali ista prava kao i oni koji imaju ugovor o radu. Treba poboljšati i socijalnu zaštitu nezaposlenih povećanjem naknada, pojačati aktivaciju nezaposlenih i njihove napore da radu posao (dužnost javnih zavoda za zapošljavanje), povećati izdvajanja za cjeloživotno učenje kako bi se povećala ‘zapošljivost’ (odnosno konkurentnost pojedinca na tržištu rada s obzirom na potrebna znanja, vještine i tražene sposobnosti), osobito dugotrajno nezaposlenih i skupina koje se teže zapošljavaju. Međutim, neopravdana je pretjerana sigurnost u nekim segmentima tržišta rada. Rad na crno zahtijeva kompleksnu politiku kojom se radi na legalizaciji te aktivnosti, posebno onih koji su samozaposleni, ali rade nelegalno. U tu je svrhu potrebno pojednostaviti postupak registracije, smanjiti poreze i obvezne doprinose i učiniti pristup legalnim instrumentima što jeftinijim i bržim. Isto je tako nužno pojačati inspeksijski nadzor i povećati njihovu ingerenciju.

Fleksigurnost kao posljednja brana sigurnosti radnika teza je koja govori o važnosti stavljanja ovih pitanja na dnevni red. Danas je pitanje fleksibilnosti s jedne strane i sigurnosti s druge ključno razvojno pitanje. S jedne strane potrebno omogućiti poduzećima da se restrukturiraju što brže i efikasnije; s druge strane Europa sa svojim modelom socijalne osjetljivosti možda u prednosti pred drugim zemljama liberalnog kapitalizma jer je u društvu znanja čovjek izvor svih vrijednosti. Tom je čovjeku sigurnost potrebna da bi bio kreativan, inovativan i ključ za konkurentsku prednost poduzeća u kojem radi. Ako se prilika za postizanje konsenzusa o fleksigurnosti propusti, pitanje je hoće li ta tema ikad više doći na dnevni red. U tom smislu je dijalog o fleksigurnosti posljednji bedem obrane radničke sigurnosti – ali sigurnosti koja dolazi od ‘zapošljivosti’, a ne lažne sigurnosti koja pretpostavlja zadržavanja postojećega radnog mjesta.