Piše: Ivo Kozarčanin

Kad se Dom Perignona ne služi kao šampanjac, nego se od njega radi sorbet, riječ je zasigurno o ugostiteljskoj ponudi za posebno bogate, a takva je doista bila večera u restoranu Mezzaluna u Bangkoku, koja je stajala 29.240 dolara po osobi, a svaki od 40 uzvanika morao je doplatiti i 17 posto, dakle još 4.970 dolara, za poslugu. Cijena ne treba čuditi kad je samo posluženo vino vrijedilo oko 200.000 dolara. Uz predjelo pio se šampanjac Cristal iz 1990. godine, koji se prodaje za 500 dolara boca. Robert Parker u svom Vodiču za kupnju vina, svojevrsnoj vinskih biblijama u kojoj je na 1.600 stranica opisano više od osam tisuća ponajboljih svjetskih vina, navodi tvrtku Louis Roederer, koja proizvodi Cristal, kao izvanrednu, a 1990. godinu naziva najboljom koju je ikad kušao. I to je bilo najjeftinije vino te večere.

• Svaka boca vina na stolovima bila je vrijedna grijeha. S deset boca posluženih vina mogao bi se naručiti plaćeni ubojica. A mi smo donijeli po šest boca svakoga od pet posluženih vina – slikovito je vrijednost vina opisao Alun Griffits, direktor britanske tvrtke BerrY Bros&Rudd, koja je osigurala vina.

Osim spomenutog šampanjca, pio se jedan burgundac, dva Bordeauxa i jedan Sauterne. Ne treba niti spominjati da je bila riječ o najglasovitijim vinima iz tih francuskih regija. Burgundac je bio Domaine de la Romanée Conti iz 1985. godine. Tog se vina proizvede između 3.600 i 6.000 boca na godinu, a 1985. se smatra jednom od ponajboljih u povijesti. To je vino ‘glumilo’ i u prošlogodišnjem filmskom hitu Posejdon. Ostarjeli bogati homoseksualac kojeg je igrao Richard Dreyfuss naručio je bocu, a konobar mu je rekao: ‘Gospodine, ta boca stoji 5.000 dolara.’ Neposredno uoči potapanja luku suznog broda, tu je bocu društvo ipak popilo. Bila bi doista šteta da nije.

Prvi predstavnik Bordeauxa bio je glasoviti Château Mouton Rotschild iz 1959. godine. O podrumu smo nedavno pisali, a priča je bila o etiketama koje oslikavaju najglasovitije slikari svijeta. Ovu je oslikao Richard Lippold (1915.-2002.), američki inženjer, industrijski dizajner i kipar. Ta je berba, tvrdi Parker, jedna od najboljih koje je ikada kušao, a vino je napravljeno još pod nadzorom slavnog vlasnika podruma, baruna Philippea de Rotschilda, koji je preminuo 1988. godine. Château Mouton-Rotschild 1973. je uvršten u pet najvećih podruma, što je bila prva promjena u najvišoj kvalitativnoj kategoriji od uspostavljanja klasiifikacije 1855. godine. Jedan od razloga za podizanje kategorije sva-burgundac iz 1985. godine kako je bila i berba 1959., kojoj je i Parker dodijelio čistih 100 bodova.

Takav obrok naprosto nije mogao proći bez najglasovitijega slatkog vina na svijetu. Riječ je o Sauterneu, dijelu Bordeauxa, a podrum je, naravno, Château d’Yquem. Berba 1967., koja je posebna po najvećoj razlici u bodovima koje je na dva kušanja, 1993. i 1999., dao Wine Spectator.

Prvo mu je dodijelio samo 81 bod, što je gore od nule za tako glasoviti podrum, a šest godina kasnije dobio je ravnih 100. Takva razlika može se objasniti samo posebnošću berbe, koju neće baš svaki ocjenjivač prepoznati. Na velikom vertikalnom ocjenjivanju vina tog podruma održanom 2003. godine berba 1967. dobila je 98 bodova. Većina poznatela tih bordskih slatkih vina 1967. stavlja uz bok legendarnoj berbi 1921. godine.

Posljednje posluženo vino bio je Château Palmer iz 1961. Riječ je o manjem proizvođaču iz sela Margaux, čija se vina u dobrim godinama drže ponajboljima na svijetu. A 1961. jedna je od osam najboljih godina u drugoj polovini prošlog stoljeća. Robert Parker mu je dodijelio 99 od maksimalnih 100 bodova. Za njega kaže da ga je lako prepoznati već po mirisu, da ima moćno tijelo i snažne, koncentrirane voćne arome.