S rastom od osam posto Vijetnam je novi igrač s Istoka

Američka statistika pokazuje da je prošle godine razmjena SAD-a i Vijetnama dosegnula 8,1 milijardu dolara, od čega su 7,2 milijarde bile vijetnamski izvoz.

U laskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju početkom godine Vijetnam je završio putovanje prema punoj integraciji u svjetske ekonomske tokove dugo tri-deset godina. Uz rast od oko osam posto na godinu, danas se ta donedavno posve zaboravljena i ratom osiromašena zemlja nameće kao još jedan igrač s Istoka koji privlači najveće kompanije, poput Intela, Nikea, Ikee i Canona i otvara perspektive za drukčiji način života i razvoja. No, Hanoj je još predan onome što se naziva ‘socijalistički orijentiranom ekonomijom’. To u praksi znači održavanje vodeće uloge kompanija u državnom vlasništvu, što bi moglo frustrirati strane kompanije koje se trenutačno naguravaju u želji da ponude sve, od bankovnih usluga do supermarketa i telekomunikacija na mladom i bogatom vijetnamskom tržištu koje broji 83 milijuna ljudi. Ekonomisti upozoravaju da bi odlučnost vijetnamske Vlade da zadrži kontrolu nad ključnim industrijama mogla ometati njihov put prema prosperitetu, stvoriti jak protekcionistički impuls i ugušiti razvoj mladoga privatnog sektora, koji već nailazi na probleme pri dobivanju zemlje i kredita, i na sumnjivost vlasti prema privatnom kapitalu. No hanojski vode ne popuštaju.

• Država kontrolira ključne ekonomske situacije. Dopušta se mali, obrtnički kapitalizam koji može ostvariti izvoz i osigurati zaposlenja, ali koji neće narušiti vodeću ulogu države – kaže Jonathan Pincus, viši ekonomist Ujedinjenih naroda u Hanoju, i nastavlja: – Mislim da im taj model neće osigurati prosperitet srednje razine. Ili će se njihov sadašnji razvoj brzo usporiti ili takav ekonomski model treba mijenjati.

Trenutačna dinamika i potencijal Vijetnama zasad su neosporivi. Njihovu ekonomiju dijelom pokreće izvoz u SAD, s kojim je Vijetnam potpisao trgovinski ugovor kojim su drastično snižene carine na vijetnamske proizvode. Taj bilateralni ugovor, potpisan 2000. godine nakon dugih pregovora, omogućio je kompanijama poput Nikea, Victoria’s Secreta i Disneyja da kapitaliziraju najboljniji vijetnamski resurs – motivirane, marljive i mlade radnike. Američka statistika pokazuje da je razmjena SAD-a i Vijetnama dosegnula 8,1 milijardu dolara 2006., od čega je 7,2 milijarde dolara bio vijetnamski izvoz. Šest godina prije iznosila je 1,1 milijardu dolara, od čega je vijetnamski izvoz bio manji od 400 milijuna dolara.

Nagli porast izvoza i zaposlenja pokrenuli su potrošački bum. Vijetnamci kupuju televizore, kompjutere i kamere, odlaze u obližnji Bangkog u šoping i na ljetovanje. No, Vijetnam je još opterećen naslijeđem staroga, dirigiranog ekonomskog sustava. Njegova velika, sklerotična birokracija ima široka diskrecijska prava, ali ih, srećom, nerado koristi u donošenju važnih odluka. Mediji su ograničeni u slobodama, sveučilišta malaksala, pravosudni sustav netransparentan i ovisan o politici, a korupcija je raširena. Čak i nakon dva desetljeća reformi ekonomija je još pod dominacijom velikih i neefikasnih državnih tvrtki, koje čine 38 posto BDP-a, stvaraju jak antikonkurentsni pritisak i razbacuju ograničene državne resurse.

Ulazak u WTO trebao bi im pomoći u borbi s tim problemima jer ih obvezuje na dugoročne programe reformi, liberalizaciju i privatizaciju, što će modernizirati ekonomiju i vlast te stvoriti ujednačene uvjete za strane kompanije. No, mnoge strane investitore koji su požurili u Vijetnam mogao bi čekati vrlo trnovit put prema profitu zbog postojećih interesa koji koriste birokratske i političke instrumente kako bi obranili svoj teren i oduprli se promjeni. Usprkos preuzetim obvezama u WTO-u, hanojski komunisti još su podijeljeni u vezi s pitanjem opsega u kojem bi državne tvrtke trebale biti prepuštene pritisku otvorene konkurencije, a da se i ne govori o potrebi prepuštanja nekim privatnicima.

Dok s jedne strane predaju kontrolu nad malim i srednjim poduzetništvom, s druge vlasti ubrizgavaju velike količine novca u neke državne tvrtke u nadi da će stvoriti nacionalne prvake slične južnokorejskim chaebolima (velikim poslovnim konglomeratima). Ciljani sektori su osiguravateljska društva, minerali, nafta, brodarstvo, telekom i struja. Hanoj je uspostavio državni holding nalik na singapurski Temasek, koji upravlja njegovim ulaganjima i maksimizira prihode. U želji za uspostavom razvoja koji kontrolira država, Vijetnam se povodi za primjerom svoga velikoga i moćnog susjeda Kine, čija se ekonomija transformirala u nešto što mnogi zovu ‘kapitalizam po centralnom komitetu’, u kojem vlast pomno oblikuje tržišne sile i izravan rast.

Mnoge druge istočnoazijanske države postigle su održiv razvoj i bolji životni standard takvom ad hoc mješavinom tržišnih reformi, državne politike i protecionizma, uz odbacivanje tzv. vašingtonskog konsenzusa, koji zahtijeva agresivnu privatizaciju i liberalizaciju.

Bez obzira na to, mnogi se ekonomisti boje da Hanoj neće biti u stanju transformirati neefikasna i često duboko korumpirana državna poduzeća, koja nikad nisu operirala s motivom profita, u istinski konkurentne kompanije. Upravo suprotno, rizik je da će usisati vrijedan kapital koji bi drugi mogli mnogo korisnije upotrijebiti. Banke u državnom vlasništvu, koje drže 70-ak posto ukupnih bankovnih sredstava u zemlji, već su sada opterećene dugovima neuspješnih kompanija. Pincus kaže da mnoga poduzeća ne stvaraju profit, za razliku od korejskih chaebola koji su dobili subvencije i povlašten pristup domaćem tržištu, ali pod uvjetom da budu realno konkurentni i sposobni osvajati tržišta. No nije jasno tko će ih i kako na to natjerati.

Korupcija je jedan od razloga za mogući neuspjeh. I sama Vladina Agencija za praćenje i proučavanje ekonomskog upravljanja (CIEM) procijenila je prošle godine da se ‘curenjem i razbacivanjem’ izgubilo između 20 do 40 posto investicija. Državni dužnosnici kažu da je vlast svjesna potrebe da se državne tvrtke prisili na podizanje razine poslovanja upozoravajući na moguće opasnosti ako se u tome ne uspije. Problem je kako nadvladati razne postojeće interese. Nije samo teška industrija uspostavila povlašteni položaj. Posljednjih su se godina državna poduzeća, uključujući i neke urbane i provincijske uprave, vojsku i Vladina ministarstva, proširili na uslužne djelatnosti poput telekoma, maloprodaje, hotela i razvoja nekretnina. Mnogi od tih poslova imaju mutnu vlasničku strukturu uz sudjelovanje nekih privatnika, ali gotovo svi imaju neki oblik moćne političke protekcije koja će pokušati spriječiti razvijanje jake konkurencije.

S pristupanjem WTO-u mnoge će tekstilne kompanije pojačati proizvodnju, kao i proizvođači pokušta, obuće, printera i ostalih proizvodnih dobara. Intelov plan da sagradi tvornicu poluvodiča u Ho Ši Minu, bivšem Saigonu, mogao bi biti uvod u veća ulaganja u sektor višok tehnologije. Ipak, javljaju se mnoga infrastrukturna uska grla i postojeća postrojenja sve se više napredu zbog rastuće potražnje. Državna elektroprivreda predviđa manjak od 1.700 megavata sljedeće godine. Luke u blizini Ho Ši Mina, izvoznog središta zemlje, već su sada pretrpane, a nove se neće otvoriti barem još tri godine. Iako Hanoj ima ambiciozne infrastrukturne planove sa sve većom ulogom privatnog sektora, napreduje se sporo.