Budućnost proizvodnje mineralnih gnojiva

U proteklih godinu dana vrijednost dionice gubitaške Petrokemije povećala se čak 60 posto. Osnovni razlog su spekulacije o skoroj privatizaciji u kojoj bi radnici trebali imati posebne, povlaštene uvjete kupnje državnih dionica.

Položaj Petrokemije, jednog hrvatskog proizvođača mineralnih gnojiva, posljednjih godina financijski nije nimalo zavidan. Proizvodnja mineralnih gnojiva gotovo u cijelosti ovisi o plinu kao sirovini i energetu (70 posto cijene uree), a cijena plina je proteklih nekoliko godina zabilježila nagli rast zbog povezanosti s cijenom nafte. Petrokemija je neko vrijeme bila zaštićena zajamčeno niskom cijenom prema kojoj joj je plin prodavao državna naftna kompanija Ina. Petrokemija je plin plaćala oko 9 centi za prostorni metar, dok je Ina isti plin ruskim proizvođačima plaćala 16 centi, a građanima ga prodavala za 30 centi. No kako je Ina krenula u privatizaciju, koja bi uskoro trebala rezultirati većinskim privatnim vlasništvom, Vlada je odlučila postupno ukliditi takvu netržišnu pomoć. Početkom godine Petrokemija je pristala na 20-postotno povećanje cijene plina, a taj bi se trend trebao nastaviti i ubuduće. Teškoća je u tome što Petrokemija ne uspijeva prebaciti rast cijene plina na kupce svojih proizvoda: nedavno je na ‘sugestiju Vlade’ morala poništiti već objavljeno povećanje cijene gnojiva od 10 posto.

Drugi veliki problem Petrokemije (ali i proizvodnje mineralnih gnojiva općenito) jest prodajna strana, odnosno teškoće u plasmanu. Hrvatska troši znatno manje mineralnih gnojiva od europskog prosjeka, a prošlih godina nekoliko puta zabilježen pad potrošnje na nacionalnoj razini.

• Razlozi za pad su nestanak poljoprivrednih kombinata i usitnjavanje zemljišnih posjeda. Ipak se u posljednje vrijeme osjeća oporavak, posebno putem organizirane proizvodnje velikih tvrtki poput Agrokora – objašnjava Boris Mesarić, predsjednik Uprave Petrokemije. Nerazvijenost domaće poljoprivrede znači i manje korištenje mineralnih gnojiva pa je Petrokemija prisiljena izvoziti gotovo 60 posto proizvodnje. To, međutim, nije optimalno rješenje: troškovi prijevoza ozbiljno utječu na konačnu cijenu mineralnih gnojiva pa je gnojivo to skuplje što se prevozi na veću udaljenost. Većinu Petrokemijina izvoza čini stoga izvoz na susjedna tržišta u regiji od kojih su neka po razvijenosti poljoprivrede (Srbija, BiH) čak i iza Hrvatske.

U procjepu između sve skuplje osnovne sirovine i nerazvijenog tržišta za konačni proizvod Petrokemija ostvaruje gubitke. Nakon četiri godine uzastopnog smanjivanja gubitka, u prvih devet mjeseci 2006. godine gubitak je ponovno porastao i dosegnuo 85 milijuna kuna. Dug Ini iznosi 48,6 milijuna kuna. Unatoč gubicima, cijena dionica Petrokemije dosegnula je na Zagrebačkoj burzi rekordnih 240 kuna. U proteklim godinu dana vrijednost joj se većala čak 60 posto. Nerazmjera između rezultata i kretanja cijena dionice Petrokemije lako je objasniti: zaštita države. Kad se prije deset godina počelo govoriti o kuponskoj privatizaciji Petrokemije, radnici su osnovali stožer za obranu tvrtke, prvi takav u zemlji. Stožer je tada uspio spriječiti privatizaciju i zadržati državu kao većinskog vlasnika. Sindikati u Petrokemiji, koji su bili glavni inicijatori stožera, i danas su jedan od važnih sugovornika Vladi pri donošenju odluka o sudbini tvrtke. Potkraj prošle godine država je otpisala Petrokemiji dugove i pritom dodatno povećala svoj vlasnički udjel u kompaniji, čime je tržištu poslala jasnu poruku da zasad nema opasnosti od toga da ga ostavi na cjedilu. Osnovni razlog rasta cijena ipak su spekulacije o skoroj privatizaciji u kojoj bi radnici trebali imati posebne, povlaštene uvjete kupnje državnih dionica. Navodno u Fondu za privatizaciju pripremaju privatizacijski model za Petrokemiju, a javni natječaj za prodaju dijela dionica iz državnog portfelja (oko 63 posto svih dionica Petrokemije) trebao bi se objaviti u ožujku.

Unatoč planovima za dodatnu privatizaciju, dugoročna perspektiva kompanije nije previše optimistična. Škare plina i poljoprivrede, u kojima Petrokemija posluje, teško da će ublažiti pritisak na kompaniju. Cijena naftne, pa automatski i plina, teško da će se smanjivati. Čak i ako ostane ista, plin će za Petrokemiju poskupljivati jer će se postupno smanjivati diskont koji kompaniji sada odobrava Ina. Dakle, jedna strana jednadžbe svakako će se pogoršavati. Hoće li Petrokemija uspjeti pronaći model za koliko-toliko profitabilno poslovanje, ovisi isključivo o hrvatskoj i regionalnoj poljoprivredi.

• Oporavak Petrokemije vidim u osiguranju dovoljnih količina osnovne sirovine, a taj je preduvjet sada ostvaren. Zatim slijedi mogućnost optimalne prodaje i sklapanja dugoročnih ugovora. No najvažniji je oporavak hrvatske poljoprivrede i veće korištenje mineralnih gnojiva. To omogućuje veći prinos pa se poboljšava i ekonomika takve proizvodnje. U Europskoj uniji se gnoje čak i livade pa uspjevaju imati 3 umjesto jednog otkosa – kaže Boris Mesarić, predsjednik Uprave. Dodaje da je veliki potencijal rasta poljoprivredne proizvodnje i u proizvodnji kukuruza i uljane repice za proizvodnju biogoriva; etanola i biodizela za čiju se proizvodnju trenutačno gradi nekoliko tvornica u Hrvatskoj.

Prema procjenama čelnih vlasti Petrokemije, potrošnja gnojiva u Hrvatskoj do 2012. iznosit će 780 tisuća tona, a procjene Ministarstva poljoprivrede su još optimističnije i iznose milijun tona. Čelni čovjek Petrokemije se nada da će slični trend ponoviti i na susjednim tržištima, na kojima Petrokemija drži znatan dio tržišta mineralnih gnojiva: u Sloveniji 70 posto, u Bosni i Hercegovini 75 posto. U Srbiji tržišni udio također raste, ali velika konkurencija Petrokemije su mješaonice kojih je u toj zemlji osnovano nekoliko. Za razliku od granuliranih mineralnih gnojiva, u kojima u svakoj granuli ima jednaka kombinacija korisnih tvari, mješaonice miješaju te tvari u prah pa je gotovo nemoguće postići jednak omjer korisnih sastojaka u svakoj vreći. Uz to, iskorištivost granuliranog gnojiva za biljku mnogo je veća od takvoga miješanoga gnojiva. Prednost takvih gnojiva je, međutim, niža cijena pa se, osim na srpsko tržište, takva gnojiva uvoze i u Hrvatsku. Boris Mesarić najavljuje da su u pripremi izmjene zakona o gnojivima i novi pravilnik kojima bi se spriječio uvoz takvih nekvalitetnih gnojiva. Ta nelojalna konkurencija ipak ne predstavlja Petrokemiji velik problem jer je u Hrvatsku lani ukupno uvezeno 60.000 tona mineralnih gnojiva. Osim iz Srbije, konkurentska gnojiva dolaze iz Ukrajine (prednost su niske cijene plina), Italije…

U širokoj javnosti Petrokemija ima imidž problematične tvrtke. Od javnih prosvjeda stožera za obranu protiv privatizacije, neprestanih gubitaka, pritisaka na Vladu zbog nestašice plina svake hladnije zime (kad prioritet imaju mali potrošači pa se velikima smanjuje isporuka), kašnjenja u plaćanju plina Ini do najnovijih ekoloških incidenata, sve je to onemogućilo Upravi Petrokemije da preokrene mišljenje javnosti u svoju korist. Najnoviji udar na imidž stigao je ovih dana, i to na području (ne)zaštite okoliša. Naime, problem s nedopušteno visokim emisijama štetnih tvari iz rafinerije Ine u Sisku te curenje amonijaka u Karlovcu usmjerili su pozornost javnosti na sve potencijalno velike zagađivače. U kutinskim pogonima Petrokemije prošlog je vikenda također bilo povremenih proboja amonijaka, ali prosječna dnevna koncentracija štetnih tvari već dvije godine nije prešla dopuštenu gornju granicu.

• Ekologija je plodno tlo za konkurentska podmetanja. Kod nas su ona poprimila oblik političke borbe, što je posve neprimjereno, posebno kada nestručne osobe tumače podatke i nepotrebno uznemiruju javnost. Apsolutno moramo voditi brigu o okolišu, ali to moramo raditi sustavno, stručno, a nipošto ne politizirano i huškački – kaže predsjednik Uprave Petrokemije. Navodi da je kompanija uložila velika sredstva u modernizaciju pogona kojoj je cilj bio i bolja zaštita okoliša. Tako je u postrojenje amonijaka uloženo oko 250 milijuna kuna, a u postrojenje čađare tijekom ove godine uložit će se 1,5 milijuna kuna. Petrokemija ima i certifikat ISO 14001 za zaštitu okoliša.

• Kad bismo sve zatvorili, imali bismo posve čisti zrak, ali to, naravno, nije rješenje – kaže Boris Mesarić.

Upravo bi to rješenje željeli viđeti mnogi kritičari sadašnjeg poslovnog modela Petrokemije. Tomislav Dragićević je u intervjuu prije nekoliko godina, u jeku spora između Ine, Vlade i Petrokemije u vezi s isporukom i plaćanjem plina, izjavio kako bi bilo bolje da se umjesto otpisivanja Petrokemijinih gubitaka taj novac podijeli radnicima da sjede kod kuće.

Čelnik Petrokemije Boris Mesarić tvrdi da takav scenarij ne bi donio nikakvo rješenje. Naime, zbog velikog utjecaja troškova prijevoza na cijenu gnojiva tvornice gnojiva grade se blizu potrošačkih tržišta. To je bila i ideja vodilja 1965., kad je sagrađena Petrokemija, jer bi se tvrtka orijentirala na izvoz gradila na obali zbog jeftinijeg pomorskog prijevoza. Tako bi bez Petrokemije Hrvatska bila osuđena na uvozna gnojiva, koja bi zbog troškova prijevoza bila skuplja nego sada.

Osim toga, o poslovanju Petrokemije ne ovise samo radna mjesta 2.400 zaposlenika. Petrokemija veliki dio izvoznog poslovanja obavlja uz pomoć Hrvatskih željeznica i Luke Šibenik kojoj se 95 posto svih poslovnih aktivnosti odnosi na Petrokemiju.

• Na sredini smo između dviju strateških djelatnosti, energetike i poljoprivrede, pa država mora voditi računa i o nama. Pitanje je kakva bi bila cijena gnojiva da te proizvodnje u Hrvatskoj nema: cijena bi sigurno bila viša – smatra Boris Mesarić i dodaje kako se nada da će država uvijek zadržati određeni udio u kompaniji koji bi joj omogućavao nadzor nad tom strateškom proizvodnjom.