Feljton

Armani je reagirao na novinsku vijest i ustvrdio da ne namjerava prodati nijednu od svojih današnjih kompanija. Ipak, dojam je analitičara da je vijest jednostavno objavljena prerano, a da je L’Oréal najizgledniji kupac pet milijardi eura vrijednog modnog imperija.

Giorgio Armani, neosporno jedan od najcjenjenijih, a zacijelo najbolje plaćen talijanski i svjetski modni dizajner, navodno je u intervjuu za njemački poslovni list Handelsblatt priznao da je spreman prodati svoje modno carstvo. Njegov imperij procijenjen je, kao što piše Handelsblatt, na pet milijardi eura. Handelsblattov novinar napisao je i da ‘Armani nije htio otkriti detalje prodaje, no rekao je da čeka nekoga tko će ponuditi najveći iznos’.

Spreman sam prodati ga najboljem ponuđaču – izjavio je navodno Armani na otvorenju svoje revije u Milanu, ali nije htio komentirati glasine koje već neko vrijeme kruže modnom scenom, a spominju francusku skupinu L’Oréal kao mogućeg kupca.

Naime, s L’Oréalom Armani već surađuje na području parfema i kozmetike, ali modni doajen napominje da sve ovisi o ponuđenoj svoti.

• L’Oréal bi mogao biti partner. No, ako netko ponudi više, također može to postati – rekao je Armani.

Vijest je objavljena u njemačkim novinama prošlog ponedjeljka, ali već istoga dana na večer Armani se osobno oglasio bijesnim priopćenjem koje je njegov ured uputio na adresu vodećih svjetskih agencija, a u kojem je stajalo da ne namjerava prodati nijednu od svojih današnjih kompanija i da nikad nije dao poseban intervju novinaru Handelsblatta.

• Razgovarali smo na konferenciji za tisak u povodu milanske revije i Handelsblattov čovjek bio je ondje zajedno sa svima ostalima. Zanimljivo kako je samo on čuo da prodajem kompaniju – narugao se Armani.

Činjenica je, međutim, da priče o rasprodaji najvećega svjetskog modnog imperija nisu od jučer, kao i to da Armani već neko vrijeme blisko surađuje s pariškom kućom L’Oréal na području kozmetike. Priča Handelsblattova novinara zato, smatraju neki od upućenijih analitičara industrije, vrlo vjerojatno nije izmišljena, ali je objavljena prije nego što je to Armani (ili netko od njegovih poslovnih partnera ili potencijalnih kupaca njegova imperija) namjeravao. Priča je otkrila da se na nezastitnom i novca krcatom modnom tržištu pojavila nova ekskluzivna lovina za najbogatije među potencijalnim kupcima.

Ako su pregovori doista u tijeku, kao što je nagovijestio Handelsblatt, ciljani kupac mogao bi se naći u problemima dođe li do (vrlo vjerojatne) najezde ostalih potencijalnih interesenata. U prilog toj teoriji govori i podatak da nijedne velike svjetske novine u srijedu nisu prenijele vijest koju je objavio Handelsblatt. Čak i ako je bila pogrešna, vijest je bila zanimljiva i mogla se objaviti ‘uz novinarsko ograđivanje’.

Kao jedan od najvećih oglasača u velikim medijima, Armani je u nekoliko navrata zakupljao za svoje kampanje cijele brojeve pojedinih velikih američkih časopisa i zacijelo je lako mogao zaustaviti objavljivanje vijesti koja mu u tom trenutku ne odgovara, a upravo se to dogodilo prošlog utorka, smatraju medijski analitičari.

Tko je milanski krojač koji ima toliku snagu da zaustavi priče u najvećim svjetskim medijima, koji inače bez milosti mijenjaju političku kartografiju svijeta i manipuliraju mišljenjem glasača u najvažnijim izbornim kampanjama?

Šturi biografski podaci (objavila ih je, međutim, i Encyclopedia Britannica) kažu da se Giorgio Armani rođio 11. srpnja 1934. godine u talijanskom gradu Piacenzi u pokrajini Emilia Romagna. U mladosti je, kažu biografi, želio biti znanstvenik, ali vrlo se brzo počeo baviti fotografijom. Nakon služenja vojnog roka posao je pronašao kao aranžer izloga u milanskoj roboj kući La Rinascente.

Ubrzo, međutim, uspijeva pronaći, tada još nipošto…

Uspjeh je bio nezaustavljiv i 27 godina kasnije, 2001., američki magazin Forbes proglašava ga najuspješnijim talijanskim (što u dizajnerskom svijetu u prijevodu znači i svjetskim) dizajnerom u povijesti, a njegovo se osobno bogatstvo procjenjuje na 1,7 milijardi dolara. Godinu dana poslije postaje ambasadorom dobre volje Ujedinjenih naroda, zadužen za popularizaciju njihove borbe za olakšanje položaja svjetskih izbjeglica. Prije dvije godine društveni aktivizam osigurao mu je još jednu, prilično apsurdnu titulu – proglašen je ‘najbolje odjevenim globalnim borcem za okoliš’. Titulu mu je dodijelila Zaklada za održivi stil (Sustainable Style Foundation).

Poznat je kao radoholičar, često neugodna karaktera. Biografi spominju i njegove česte svađe s drugim talijanskim dizajnerima kojima je zabavljao talijansku novinsku publiku. Najčešće mete bili su mu danas već pokojni Gianni Versace i Valentino. Unatoč tome što je njegovo ime u povijesti modnog dizajna relativno kratko (u usporedbi s ostalim ‘pravim velikanima’ poput Coco Chanel, Diora ili Yvesa St. Laurenta), postao je prepoznatljivim globalnim brendom za vrlo skupu rafiniranost, koji se vrlo brzo odmaknuo od pukog dizajna najprije muške, a potom i ženske odjeće.

Danas u velikim svjetskim metropolama postoje, uz Armanijeve butike i megastoreove za jeftiniju liniju Emporio, Armanijeve kafeterije, Armanijevi restorani i hoteli, Armanijeve knjižare, pa i Armanijeve neboeder, koji se upravo prodaje na južnoj strani njujorškoga Central parka.

Milanski je arbitar elegancije za beskrajno bogate kupce trenutačno najprestižnije nekretnine na Manhattanu dizajnirao poseban namještaj. Uostalom, i sjedište Armanijeve korporacije u palači iz 17. stoljeća u milanskoj Ulici Borgonuovo 21, koju je obnovio uz lancem Banana Republicom, riječ je ipak o minorinim čarkama u borbi za najmladu generaciju klijenata.

Armani je među prvima dizajnerima shvatio marketinšku snagu medijskih zvijezda. Odmah nakon pokretanja američkog krila kompanije počeo je trajnu vezu s Hollywoodom, odjednom za početak Richarda Gerea za potrebe filma Američki žigolo. To je bilo dovoljno da ga cijeli svijet prepozna; njegovo se ime zadržalo na odjavnim špicama filmova sve do današnjih dana. Batman, Izlazeće sunce, Poroci Miamija, Pulp Fiction… samo su neki od najpoznatijih naslova filmova u kojima su glavni glumci, uglavnom muškarci, paradirali u Armanijevim kostimima.

Sâm Armani svoj život opisuje kao ‘neprekidni niz iznenađenja’, prije svega za njega samoga.

• Odrastali smo vrlo siromašni, u ratno vrijeme, kad nije bilo vremena za snove – rekao je u intervjuu objavljenom prije nekoliko godina uoči otvorenja svoje izložbe u njujorškom muzeju Guggenheimu. Tom se prigodom prisjetio jednog od prvih doživljaja skupe estetike koja mu je poslije obilježila život i donijela bogatstvo:

• Sjećam se putovanja, vjerojatno jedinoga, u prekrasnom automobilu s kožnatim sjelštima i metalnim zakovicama. Pripadao je, vjerojatno, jednom od očevih prijatelja i bio je jedan od onih prekrasnih modela kakvi su se vozili tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća.

• Parkirali smo automobil na obali jezera i jeli fritatu. Sačuvao sam izvanrednu uspomenu na divno nebo, svijetloplavo jezero, miris omleta i kože automobilskih sjedišta… – ispričao je novinarki Ingrid Sischy.

Ako ste sredinom prošlog stoljeća u Italiji željeli da vas smatraju uspješnim čovjekom, morali ste biti javni bilježnik, odvjetnik ili liječnik, rekao je u jednom od kasnijih razgovora Armani. U početku je, nakon što je preostao sanjati o karijeri znanstvenika, razmišljao o tome da postane glumac, ali i to se, zbog siromašnog okruženja u kojemu je živio, izjednačilo.

• Prva društvena iskustva proživljavali smo uz bocu jeftinoga škotskog viskija i posuđeni gramofon u stanovima prijatelja kojima bi roditelji nekamo otisli – ispričao je Armani svojim biografima priču koja neodoljivo podseća i na odrastanje u Jugoslaviji sredinom prošlog stoljeća. U to vrijeme bio je općenito likovima iz knjiga A. J. Cronina, romantičnim likovima, najčešće liječnicima, kojima je smisao života uglavnom bio u tome da pomazu drugima.

• Kasnije sam, u vrijeme školovanja, shvatio da je i liječnički posao samo posao, a ne misija – rekao je jednom prigodom.

• Očekivao sam vojsku kakvu sam upoznao gledajući filmove – objašnjavao je svoje razočaranje biografima. Prije tog ‘praktičnog’ iskustva vojska je za nj bila nalik onoj kakvu je vidio u Zinemanovu filmu Odavde do vječnosti. Nije teško shvatiti razočaranje običnog talijanskog vojnika Giorgia Armanija.

Kako, međutim, ta romantična priča izgleda pokuša li se ispričati u brojkama?

Prva verzija koju je objavio magazin Forbes potkraj sedamdesetih navodi dramatičnu verziju koju im je, navodno, ispričao osnivački dizajnerski dvojac Armani – Galeotti, prema kojoj je par prodao svoje staro rabljeno Volkswagenovo vozilo kako bi se domogao početnog kapitala za početak biznisa. Druga, nešto uvjerljivija, objavljena također tijekom kasnijih godina u Forbesu, spominje početni kapital od približno 100 tisuća dolara.

Osim najsježije Handelsblattove procjene u kojoj se kalkulira o prodaji cijelog imperija za pet milijardi eura, novije brojke još su, najblaje rečeno, nepotvrđene. Povijesno gledajući, promet korporacije svake se godine uvećava barem 10 posto – dok je sredinom devetdesetih godina prošlog stoljeća prihod od prodaje bio nešto ispod 800 milijuna dolara, do kraja stoljeća prešao je je granicu od 1,5 milijarde dolara…