Hrvatsko ‘poduzetničko plemstvo’ nema pravo odustati

Bit će poražavajuće počne li domaća poduzetnička krema masovno prodavati svoje carstvo i zarađeni novac rentijerski ulagati.

Nakon što je prošlog tjedna objavljeno je da Ante Perković isplatio Luku Rajića i preuzeo tvornicu bezalkoholnih pića Eurobev (dobra, preciznije bi bilo reći da je Badel 1862 platio Luri), očekivala se vijest da će Rajić tim novcem krenuti u najavljenje akvizicije mlječnih industrija u regiji. Primjerice, u Makedoniji.

Umjesto toga, javnost je preko burze obaviještena da Rajićev Dukat d.d. ‘razmatra mogućnost strateškog partnerstva s grupom Lactalis, jednom od vodećih svjetskih mlječarskih grupacija… slijedom čega je Lactalisu odobreno ekskluzivno pravo provođenja dubinskog snimanja poslovanja koje će početi 1. ožujka 2007. godine’.

Prve su reakcije poslovne javnosti na tu vijest identične: strateško partnerstvo samo je drugo ime za proces na čijem će kraju Luka Rajić prodati Dukat. Bez obzira na to što je Rajić mnogo puta dokazao da je teško predvidjeti njegove poteze, ovaj je put teško zamisliti partnerstvo, i to ‘strateško’, u kojemu bi bilo ravnopravnosti jedne nacionalne tvrke (Dukata) s multinacionalom kakva je Lactalis. Bilo bi mi drago da griešim.

Hladno poslovno gledano, kao gotovo stopostotni vlasnik Dukata, Luka Rajić može tvrtku prodati kada i kome želi. S obzirom na to da poduzetništvo ne čine samo hladne brojke nego i aktivnost puna emocija, adrenalina, ega, pa i društvene odgovornosti, neka kolumnistu bude dopušteno napisati kako iz tog kuta gledano Luka Rajić nema pravo prodati Dukat ovakav kakav je danas.

Dođe li do preuzimanja Dukata, u poslovnoj bi povijesti tranzicijske Hrvatske taj događaj mogao označiti početak kraja vlasničke strukture stvorene pretvorbom i privatizacijom s početka 90-ih godina 20. stoljeća.

Racionalno gledano, ovo je pravo vrijeme za prodaju tvrtki. Poslovni je optimizam u Hrvatskoj na vrhuncu. Vanjski dug još raste i pokriva svu domaću neracionalnost, MMF hvali ovdašnje prilike, članstvo u EU sve je bliže, a u svijetu ima toliko kapitala koji traži metu za preuzimanje da svaka pristojnija tvrtka može postići natprosječno dobru cijenu. A ako uza to nije optimalno vođena, pa s dodatnim financijskim injekcijama i agresivnijim vođenjem može u kratkome roku napraviti veliki skok – ‘zalogaj’ je još poželjniji i skuplji.

Proda li Luka Rajić Dukat, bit će to signal mnogim drugim hrvatskim poduzetnicima da i oni riješe nedoumice. Počevši od Ivana Čermaka, oko kojega obliječu ne bi li prodao Tifon.

Legitimno je pitanje: zašto inzistirati da tvrtke ostanu u rukama hrvatskih vlasnika? Istina je da ima dosta stranih tvrtki koje savršeno vode svoje akvizicije u Hrvatskoj. No dok postoje nacionalne države, jedna od važnih razina na kojoj se igra globalna utakmica jest i utakmica između domaćih i stranih poduzetnika.

Kao što u feudalizmu nisu dobro prolazili pučani bez vlastitog plemstva, tako i u modernom kapitalizmu ne mogu dovoljno dobro dugoročno živjeti stanovnici zemalja koje ostanu bez kvalitetnoga i konkurentnoga domaćeg ‘poduzetničkog plemstva’.

Možda je takav pristup utopistički. Možda u globalizacijskom ljudilu u kojemu ‘private equity’ grupe, institucionalni investitori i multinacionalke gutaju sve pred sobom u SAD-u ili EU (a kako onda ne bi to mogle i u malim zemljama poput Hrvatske!), ne treba očekivati veći domaći poduzetnički ‘pokret otpora’. Ali, bit će poražavajuće počne li poduzetnička krema masovno prodavati svoje carstvo i zarađeni novac rentijerski ulagati u nekretnine i zemljišta ili investirati u inozemstvo.

Hrvatski poduzetnici imaju moralnu obvezu boriti se dok god budu mogli. Jedan od recepata jest i to da u vlasničku strukturu uzmu institucionalne investitore, kao što je to učinio Agrokor s EBRD-om ili Atlantic s DEG-om. Drugi još uspjevaju ‘gurati’ sami (Adris, Agram, Badel 1862…). Svi su bili u prilici da se prodaju, ali nisu to učinili. Bore se dok god mogu. Postoji i treće rješenje: pustiti prve generacije da uživaju u plodovima svog rada i čekati da staza nova generacija. Samo, ona neće imati prostor kakav je bio na početku tranzicije. Zato je odgovornost prvih generacija veća.