Opinion Maker

Kad se 1989. raspao Varšavski ugovor i kad se u prosincu 1991. bivši SSSR podijelio na Rusku Federaciju i četnaest neovisnih država, brojni analitičari upozoravali su na to da je s političke pozornice zauvijek nestala svjetska supersila koja je zajedno s SAD-om generirala hladnoratovsku podjelu. To se i dogodilo. Dolaskom Borisa Jeljicina i raznih diktatora u bivšim sovjetskim republikama na vlast euroazijski je prostor utonuo u bijedu i beznađe, vojska se raspala, svake je moći nestalo. No, dolaskom Vladimira Putina u Kremlj sve se promijenilo.

Sve Putinove reforme smjerale su na pretvaranje Rusije u najveću svjetsku energetsku silu. Drugim riječima, bivšu vojnu moć odlučio je zamijeniti silom koja se mjeri u nafti, plinu, ugljenu… Kako bi to postigao, najprije je brojne vojne stručnjake preusmjerio u energetski sektor i tako spriječio odljev mozgova. Nakon toga je normalizirao odnose s bivšim sovjetskim republikama i krenuo u vanjskopolitičku ofenzivu u Aziji i na Srednjem istoku radi očuvanja ili jačanja veza koje je imao bivši SSSR u tim područjima. Od 1999. godine udvostručeno je crpljenje nafta u istočnom Sibiru i znatno je povećano izdvajanje u energetski sektor. Sukladno tome, Rusija je danas predvodnik na svjetskom tržištu energentima s udjelom plina od 26, nafta oko osam, a ugljena oko šest posto. Stručnjaci procjenjuju da će se u idućem desetljeću ti udjeli povećati – plin na 27 i nafta na viših sedamnaest posto.

Ti rezultati donijeli su uzlet i na unutarnjem planu. Tako je Rusija u prvoj polovini 2005. godine ostvarila rekordan proračunski višak od 25,2 milijarde dolara. Gospodarski rast se, pak, procjenjuje na oko 6,4 posto u 2005. godini te 6,6 posto u 2006. godini. Sve to ne treba čuditi ako se zna da je udio maloga gospodarstva u ukupnom porastao s dva posto u 1998. godini na čak 21 posto u 2005. Jednako brzo rastao je i BDP. Sukladno tome, vjeruje se da će već 2010. premašiti 2.000 milijarde dolara. Ništa manje važno nije ni napomenuti da je inflacija s 30 posto 2000. godine smanjena na manje od deset posto 2006. No, takvi dobri gospodarski pokazatelji rezultat su, prije svega, visokih cijena nafta na svjetskim tržištima i učinkovitost države u plaćanju poreza od domaćih kompanija. Kako bi učinkovito proveo željene ‘reforme’, Putinu je bilo ključno razvlastiti milijardere koji su nemilice izvlačili kapital iz Rusije i na taj način pljačkali državni proračun. Neke pročjene govore da su samo 2001. godine ‘poslovni ljudi’ prevarama te neplaćanjem poreza i drugih davanja proračun oširomašili za nešto više od 80 milijardi dolara.

Kad se tome odlučilo stati na kraj, počeo je i bijeg milijardera iz zemlje. Najpoznatiji su svakako Boris Berezovski i Roman Abramović, za kojega neki analitičari drže da je svoju igračku, londonski nogometni klub Chelsea kupio samo zbog pranja velike količine novca. No, od svega je Putinu ipak bilo najvažnije staviti najveće naftne tvrtke pod državni nadzor. Počelo je s JUKOS-om, čiji je znatan dio oduzet (blokiranjem dionica) multimilijarderu Mikhailu Hodorovskom, a on je sa svojim najbližim suradnikom Platonom Lebedevom završio u zatvoru pod optužbom da izbjegava plaćati porez.

Kasnija događanja pokazala su da je obračun s Hodorovskim bio samo početak procesa sa znatno širim gospodarskim kontekstom od političkoga. Naime, danas je očito da je Hodorovski završio u zatvoru, po najprije zato da JUKOS ne bi prodao stranim ulagačima i na taj način drugu po veličini svjetsku naftnu kompaniju s najvećim zaliham od 19,4 milijarde brela, odmah iza američkog ExxonMobila, te četvrtu u svijetu po proizvodnji s crpljenjem od 2,3 milijuna brela srove nafta na dan, ‘izručio’ strancima.

Nakon što je ‘riješen’ problem s Hodorovskim, moglo se krenuti u posao s Abramovićem, u cijem je vlasništvu bilo 72,7 posto dionica naftnog koncerna Sibneft. Za razliku od Hodorovskoga, Abramović se odlučio za mirni sporazum s Putinom i potkraj rujna 2005. godine zaključen je posao u kojem je naftni div Gasprom kupio Abramovićev udjel za 13,1 milijardu dolara. Iako Kremlj tvrdi da je riječ o poslu između dviju privatnih kompanija, u to nitko ne vjeruje. Analitičari smatraju da tim preuzimanjem Putin kontroliše trećinu ruske proizvodnje nafta, što je više nego što, primjerice, posjeduje cijeli Kuvajt.

Analitičari smatraju da ruski predsjednik Putin kontrolira trećinu ruske proizvodnje nafte, što je više negoli je, primjerice, posjeduje cijeli Kuvajt. Na taj način Ruska Federacija sve više postaje naftnom velesilom. To dokazuje i podatak da Rusija po broju i kapacitetu rafinerija te u tehnologiji prerađe sve brže sustiže najrazvijenije naftne velesile. Koliko je naftni posao u Rusiji u zamahu, pokazuje i to što se za ruske prilike ‘nenormalno’ mnogo ulaže u obrazovanje kadra i šalje ga se na najcenjenije koleđe i fakultete u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji…

Prije tri godine počela je i ekspanzija ruskih naftnih tvrtki na najzahtjevnija svjetska tržišta. Primjerice, kompanija Lukoil za to je vrijeme stvorila lanac od više od 3.000 benzinskih crpki na potezu od Washingtona do Floride. Nadalje, Kremlj je s EU i Kinom sklopio brojne energetske ugovore koji mu jamče golem profit od prodaje nafte i plina. Građe se brojni plinovodi, od onih u Baltičkome moru do geopolitički i gospodarsko-strateški važnih prema Kini.

Snažnim gospodarskim rastom i energetskim potencijalom Rusija ponovno postaje svjetska supersila od koje strepi razvijeni Zapad. Naime, s obzirom na to da EU nema svojih energenata ni bilo kakve energetske strategije, i ovisna je o ruskom plinu i nafti, službeni je Bruxelles naprosto osuđen na popuštanje Kremlju u svakom pogledu. Stoga ne čudi ni političko savezništvo Berlina, Pariza, Londona… s Kremljem. To su dokaze i krize u vezi s Ukrajinom, Gruzijom i Bjelorusijom prošle i ove zime. Naime, koliko god se SAD trudio umanjiti utjecaj službeni Moskve na bivše sovjetske republike, Putin samo jednim zavrtanjem ventila rješava svoje ‘probleme’. Nadalje, Moskva ima snažnu pregovaračku poziciju prema EU. Ruski izvoz gradi alternativna tržišta, okreće se prema Kini i Indiji koje, kao brzorastuća gospodarstva, također traže ruske energente. Stoga neki analitičari, prisjećajući se prošlih vremena, smatraju da je počeo novi hladni rat, no ovaj put ne nuklearnim bojevim glavama, nego energetima.

Jasno je da je Putin svojim reformama stabilizirao državu i učvrstio njezin međunarodni položaj. No, brojni analitičari smatraju da bi se politika centralizacije i državnog monopolizma na području energetike te zasnovanju razvitka isključivo na izvozu nafte, plina i ostalih bogatstava mogla raspliniti poput mjehurića od sapunice kad bi došlo do pada cijena nafte na svjetskim tržištima. Vjeruju i kako je neprihvatljivo da gospodarske i sve ostale monopolne drže bivši pripadnici obavještajnog sustava koje nemilice na najviše dužnosti postavlja Putin, i sâm potekao iz tog miljea, te ironično dodaju kako u povijesti još nije zabilježeno da nekom zemljom upravljuju bivši špioni.

No, imajući na umu događanja u svijetu, teško je povjerovati da bi Putinov projekt i u skorijoj budućnosti mogao biti ugrožen. Naime, cijene nafte zasigurno će ostati visoke i vjerojatno će samo još rasti. Na to upućuju događaji u Iraku, kriza oko Irana koju, nije pretjerano reći, podgrijava i Moskva svojom prkosnom potporom Teheranu. S obzirom na to da visoke cijene osim Ruskoj Federaciji odgovaraju i velikim multinacionalnim kompanijama, najčešće američkima, neki analitičari čak drže da se oni mogu zajednički ‘pobrinuti’ da kojim slučajem ne bi počele padati. Visoke cijene odgovaraju i drugim velikim izvoznicima, poput Venezuele, Meksika, Nigerije. Drugima u industrijskom svijetu, a prije svega EU, Japana, preostaje skupo okretanje alternativnim izvorima, dugoročnoj štednji i vrlo vjerojatno daljnje širenje proizvodnje energije iz nuklearnih centrala.

Naravno postoji i pozitivan, win-win scenarij dugoročne suradnje, prema kojemu Rusija raspolaže velikim znanstvenim potencijalom i obrazovanom radnom snagom, posjeduje bogatstvo prirodnih izvora mnogo veće od nafte i plina, ali i postojeću i dugoročnu težnju stanovništva za višim standardom i potrebom modernizacije ruske države i društva. Istodobno EU i Zapad svoja umijeća i tehnologije kumuliraju u korporacije kojima ponostaju prvi izazovi rasta. Takvo partnerstvo pokreće dugoročan obostrano koristan razvojni ciklus.