Da nešto nije sasvim u redu, postalo je jasno kad su se neki mladi menadžeri s IQ-om daleko iznad 150 i odličnim diplomama prestižnih fakulteta pokazali posve neučinkovitima, čak do mjere da su postali destruktivan element u tvrtki. Bilo je to ozbiljno upozorenje teoriji koja je donedavno vrijedila, a prema kojoj se smatralo da je za uspješnost u poslu važno jedino izvrsno stručno znanje i iznadprosječna inteligencija, što su podupirali i psiholozi tvrdeći da je pri odabiru kadra test inteligencije jedino što treba uzeti u obzir. Desetljećima uvriježeno mišljenje praksa je stalno demantirala upozoravajući na to da ljudi s velikim znanjem i intelektualnim sposobnostima nisu nužno i uspješni djelatnici. Ako je poslodavac zapošlio osobu s najboljim prosjekom ocjena na fakultetu, to nije značilo da će on ili ona uspješnim radom opravdati povjerenje. S druge strane, djelatnici s nešto slabijim znanjem i intelektualnim kapacitetom nerijetko su zabljesnuli kvalitetom svoga rada. Postajalo je sve jasnije da je za izvrsnost u poslu potrebno još nešto osim znanja i inteligencije te da je to nešto veoma važno.
U protekla dva desetljeća psiholozi su proveli niz istraživanja kojima su nastojali ustanoviti koje su karakteristike potrebne za uspješan rad. Rezultati su izdvojili komunikacijske vještine, prilagodljivost, samokontrolu, motivaciju za rad, djelotvornost u skupini, djelotvornost u organiziranju, potencijal za vodstvo te primjereno intelektualno funkcioniranje, stručnost i iskustvo.
Vještina upravljanja sobom podrazumijeva razvijenu samosvijest, samosvladavanje i motiviranost. Ljudi koji imaju razvijenu samosvijest dobro poznaju sebe, svoje snage, uvjerenja, vrijednosti, želje i ciljeve. Začuđuje koliko je ta vještina u prosjeku slabo razvijena. Mnogi žive u iluziji da sami sebe dobro poznaju jer žive u vlastitoj koži 24 sata na dan, pa smatraju da ne trebaju posvećivati dodatno vrijeme razmišljanju o sebi. Međutim, mnogi od nas nisu se nikad ozbiljnije zapitali zašto rade posao koji rade, zašto ostaju na poslu koji ih ne zadovoljava a da nešto ne promijene, što bi željeli poštiti za pet godina i što im treba za to, što bi rado učili, u kojem bi poslu doista uživali… i mnoga druga slična pitanja koja bi im pomogla da znaju tko su te da žive u skladu sa svojim pravim interesima i vrijednostima. Ako samo pasivno odgovaramo na zahtjeve okoline a da pritom nismo svjesni koliko nas to ispunjava, teško da ćemo u poslu, ali i u životu općenito, biti sretni i zadovoljni. Zna se da su najbolji djelatnici oni koji rade posao koji ih uistinu ispunjava.
Neki ljudi razgovor o emocionalnoj inteligenciji doživljavaju kao zadiranje u intimu zato što žele imati opravdanje za svoje ponašanje. Smatraju da imaju pravo agresivno se ponašati prema drugima jer to doživljavaju kao dio svoje osobnosti, koja se ne može mijenjati. Kad bi prihvatili da su odgovorni za svoje emocije i ponašanje, kao i to da se emocionalna inteligencija može naučiti, morali bi se početi mijenjati. Pripisuju li svoje ponašanje ‘višoj sili’ (genetički, sudbinu, problemima u djedinjstvu…), skidaju odgovornost sa sebe, što im dopušta da se ponašaju kako hoće.