Savjetnik

Ustavni sud je nakon pet godina neustavnog oporezivanja u srijedu, 23. veljače 2007. ukinuo poreze na neiskorištene poduzetničke nekretnine, nesagrađeno građevinsko zemljište i neobrađeno poljoprivredno zemljište. Ti kazneni porezi, u javnosti poznatiji kao tzv. Linićevi antišpekulantski porezi, uvedeni su u lipnju 2001. kao lokalni porezi (propisano je da su to prihodi lokalne uprave, kao i da lokalne vlasti samostalno odlučuju o tome hoće li ih uvesti). Slavko Linić, nakon izbora 2001. potpredsjednik Vlade, tražio je njihovo uvođenje da bi se, kao što je tada tvrdio, napokon doskočilo vlasnicima na dvojbe načine u pretvorbi stečenih nekretnina. Objašnjavao je da se novi vlasnici stečenim nekretninama ne koriste, nego ih drže iz spekulantskih motiva te da će se uvođenjem kaznenih poreza spekulante prilagoditi da na brzinu stečene nekretnine stave u gospodarsku funkciju ili ih se odreknu.

Uzalud su tada fiskalni stručnjaci upozoravali da se porezni sustav ne može upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje neporeznih problema, da će se pretvorbeni maheri snaći, a da će ti kazneni porezi pogoditi male vlasnike nekretnina koje nisu stečene u pretvorbi, da prihodi od tih poreza neće biti izdašni itd.

I ubrzo se nakon uvođenja tih poreza pokazalo da rezultati ostvareni u obračunu sa špekulantima nisu opravdali njihovo uvođenje. Moralo je, unatoč svemu, proći više od pet godina neustavne naplate tih poreza (ondje gdje su uvedeni) da bi ih Ustavni sud napokon ipak ukinuo. Oštećeni porezni obveznici, koji su u proteklih pet godina morali plaćati te neustavne poreze, međutim, nemaju pravo na naknadu štete nakon te odluke Ustavnoga suda.

Naime, odluke Ustavnoga suda obvezuju isključivo pro future, a ne unatrag. Teoretski bi naknadu štete mogli zahtijevati samo podnositelji zahtjeva za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti propisa s Ustavom, koji je Ustavni sud ukinuo, i to ponovno samo pod uvjetom da su prije i za vrijeme postupka ocjene ustavnosti vodili sudske sporove zbog primjene neustavnoga propisa.

U tom konkretnom slučaju zahtjeve za ocjenu ustavnosti podnijele su samo dvije osobe, ali ni jedna od njih nije zbog naplate tih poreza vodila sudske sporove, pa tako i neće biti zahtjeva za naknadu štete. To ujedno znači da, kao ni dosad, nitko neće snositi posljedice zbog uvođenja i primjene neustavnoga poreznog propisa. I zbog toga što za promašene poreze njihovi predlagatelji ne snose odgovornost, i u najnovijoj se predizbornoj utrci obećavaju nekompetentne reforme poreznog sustava.

Ivan Šimunović iz Zagreba podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi kojima su propisani tzv. antišpekulantski porezi. Prema uobičajenom postupku Ustavni sud je njegov prijedlog uputio na očitovanje Ministarstvu financija kao predlagatelju spornih propisa te na ekspertizu prof. Božidaru Jelčiću kao neovisnom stručnjaku. Ministarstvo financija reagiralo je očekivano pokušavajući opravdati neustavne poreze. Pravo iznenađenje, međutim, priredio je prof. Jelčić, koji je Ustavnom sudu umjesto naručene ekspertize dostavio svoju verziju prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi kojima su propisani porezi na neiskorištene poduzetničke nekretnine, nesagrađeno građevinsko zemljište i neobrađeno poljoprivredno zemljište.

Pojednostavljeno, u prijedlogu Ivana Šimunovića propisi o uvođenju antišpekulantskih poreza osporavaju se uglavnom na osnovi Ustavom zajamčenih vlasničkih prava, a prof. Jelčić ih u svojemu prijedlogu osporava naglašeno s poreznopravnoga gledišta. S ta dva prijedloga zaokružen je postupak ocjene ustavnosti, tako da je i Ustavni sud morao odlučivati uvažavajući Ustavom zajamčena i vlasnička i porezna prava građana.

Ustavni sud je, polazeći od odredbe članka 48. Ustava i uzimajući u obzir važnost prava vlasništva, zaključio da vlasnika poduzetničke nekretnine, nesagrađenog građevinskog zemljišta i neobrađenoga obradivoga poljoprivrednog zemljišta nije dopušteno prilijevati na određeni način postupanja, odnosno činjenja (u konkretnom slučaju na upotrebu navedenih nekretnina) ako se ono ne može odrediti kao doprinos općem dobru, odnosno ako nije u službi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Osporenim zakonskim odredbama, ističe se u odluci Ustavnoga suda, zakonodavac je ovlastio op-

Ivan Šimunović je već 15 godina u mirovini, a bio je sudac i bavio se financijama. Kao sudac je 90-ih bio i član Komisije za reviziju poreznog sustava. Osim toga, i vlasnik je zemljišta u Sisku. U vrijeme propisivanja Linićevih tzv. antišpekulantskih poreza zahtjev za ocjenu njihove ustavnosti Šimunović je podnio iz osobnih, ali i načelnih razloga. Kao pravni i financijski stručnjak uočio je nedostatke propisa o antišpekulantskim porezima, a znao je sve to i uobličiti u zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi tih spornih poreznih propisa.

Prof. Božidar Jelčić također je u mirovini, a bio je profesor financijskog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Osnovao je i Udrugu poreznih obveznika, ali se ona svojim aktivnostima nije afirmirala kod poreznih obveznika, tako da nikad nije brojila više od stotinjak članova. Prof. Jelčiću zamjerilo se da se kao predsjednik Udruge poreznih obveznika previše angažirao u radu Porezne uprave, zbog čega je bio i izabran za predsjednika Savjeta za porezni sustav upravo u vrijeme propisivanja Linićevih antišpekulantskih poreza. Zahtjevom za ocjenu ustavnosti tih poreznih propisa napisanim tako da ih je Ustavni sud morao ukinuti prof. Jelčić se na određeni način iskupio za neaktivnost Udruge poreznih obveznika. Treba, naime, znati da Ustavni sud inače nije sklon ukidanju poreznih propisa.

Porez na nesagrađeno građevno zemljište, porez na neiskorištene poduzetničke nekretnine, porez na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište. Obrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, određenima člankom 38. d Zakona. Ti su porezi suprotni ustavnim načelima pravednosti i jednakosti poreznog sustava, jer ih ne plaćaju svi vlasnici nekretnina, nego samo oni koji ih ne upotrebljavaju. U vezi s prirodom prava vlasništva i mogućnosti njegova ograničenja, valja zaključiti da za svaku vrstu plaćanja poreza na vlasništvo mora biti odlučujuće da, ako je riječ o vlasništvu nekretnine, ona postoji i da je porezn obveznik posjeduje, a ne način na koji je upotrebljava. Jednakosti, kao jednog od ustavnih temelja poreznoga sustava, nema ako je porez propisan kao oblik kazne sa svrhom prisile vlasnika da suprotno svojim interesima ili mogućnostima rabi svoju nekretninu. Zbog toga navedeni porezi nisu u skladu ni s načelom pravednosti poreznog sustava, koje traži da porezni teret mora biti ravnomjerno raspoređen prema svim adresatima na koje se određeni porez odnosi, polazeći primarno od njihovih gospodarskih mogućnosti.

Ustavni sud na kraju napominje da je zakonodavac ovlašten propisati različite zakonske mjere za poticanje obrade neobrađenog obradivog poljoprivrednog zemljišta, uporabu neiskorištenih poduzetničkih nekretnina i gradnju nesagrađenoga građevinskog zemljišta, pa i one koje ograničavaju vlasničku pravu u skladu s člankom 16. Ustava, odnosno člankom 52. stavkom 2. Ustava kad je riječ o poljoprivrednom zemljištu. To se, međutim, ne smije činiti na način koji nije u saglasju s temeljnim ustavnim vrednotama i zaštićenim dobrima, što je zakonodavac u konkretnom slučaju napravio propisivanjem poreza zbog neupotrebe nekretnine, koji su suprotni svrsi poreza i poreznoga sustava.