Za razliku od svojega starijega kolege Eastwooda, De Niro još nije uspio naći svoj redateljski glas ni nakon trećeg uratka. ‘Dobri pastir’ poma-lo je pretenciozan film, počev od naslova i teme, a svakako trajanjem. Napornih 167 minuta rezultat je posvemašnje De Nirove neodlučnosti gdje centrirati film i koju priču ispričati. Veći dio lebdi između službene teme osnivanja CIA-e i prikaza jednog čovjeka u temeljima te organizacije. Grubo gledano, sredinom filma vaga pada prema osobnoj drami, i riječ je o lošoj odluci. Nadalje, iako je pohvalno da vas redatelj ne smatra idiotom, pretjerivanje u tom smjeru također nije dobrodošlo jer se, kao u ovom slučaju, počne polako, ali sigurno gubiti u fabuli i događajima na filmu. Upravo zato tempo je vrlo spor i nepotreban razvučen u beskraj, a drugi dio scenarijskoga koncepta, špijunska priča, totalno je razvodnjena, nejasna i ostavlja gledatelja u nerazumijevanju teme.
Problem je u tome što De Niro ubacuje nekoliko špijunskih isječaka iz različitih razdoblja, a nema jasnu i preglednu špijunsku napeticu koju slijedi od početka do kraja. Vjerojatno je htio prikazati stupnjevito stvaranje CIA-e kroz određeno razdoblje i bitne trenutke 20. stoljeća, ali ishod je takvog pristupa prevelika zamagljenost i nedostatak fokusa. Da ne bude ipak sve tako crno, po- brinuo se razgovor između Damona, agenta CIA-e, i Pescija, mafijaškoga kuma, koji je uspio u onom u čemu ostatak filma nije – u samo nekoliko rečenica razotkrivio je srž i prirodu ljudi koji stoje iza projekta CIA i svu njihovu ciničnu i ba-hatu nehumanost – suhih, bezimenih, paranoičnih bijelaca koji pokušavaju oblikovati cijeli svijet kako bi odgovarao njihovim potrebama, a u tu svrhu koriste cijelu jednu veliku državu i sve u njoj kao vrlo koristan instrument.
