Milli Španović, inovator i suvlasnik tvrtke Eko-tehning

Iako je Španovićeva inovacija, postrojenje za pretvaranje opasnoga gudrona u bezopasan i iskoristiv soldifikat, dijelom proizvedeno u Hrvatskom Leskovcu, u svijetu se prodaje kao austrijski proizvod.

Nedavna havarija u Ini-ninoj rafineriji u Sisku tek je upozorenje na opasnost od milijuna tona otpada koji rafinerije desetljećima odlažu u prirodu. Riječ je o tzv. gudronu, izuzetno otrovnoj otpadnoj taložnoj masi koja u rafinerijama nastaje kiselom sumpornom rafinacijom međuprodukata nafte i rabljenih ulja, i u takvom stanju neiskorištiva za bilo što.

No, Milli Španović, inovator s 13 registriranih hrvatskih i međunarodnih patenata, još je prije 20 godina patentirao preradu toga koncentrata zla u inertnu i uporabljivu tvar. Ta je hrvatska tehnologija primjenu i afirmaciju doživjela u svijetu pod zaštićenim nazivom Mid-Mix, a unatoč tome vrata su joj u hrvatskoj tvrtki Eko-tehning, u kojoj je Španović 25-postotni suvlasnik, i dalje zatvorena.

Gudron je ono što ostane nakon izvlačenja svega upotrebljivog iz nafte i svugdje u svijetu rafinerije ga bezobzirno desetljećima odlažu u prirodu. Posebnim postupkom koji sam patentirao gudron se pretvara u solidifikat, bezopasnu praškastu tvar. Patent sam prijavio 1986. godine, ali sam sve do 1991. godine čekao na njegovu potvrdu. Morao se poštovati proces Pariške konvencije, prema kojoj je nužna provjera da nigdje nije prijavljen takav patent. Napokon je u svijetu patent priznat i poznat pod nazivom Mid-Mix – kaže Španović.

Osim što je bezopasan, solidifikat se pokazao izvanrednim hidroizolacijskim materijalom, pogodnim i za dodavanje u beton. Kako bi patent našao i svoju primjenu i tržište, osnivanjem poduzeća Eko-tehnin 1994. godine krenulo se u proizvodnju postrojenja za solidifikaciju gudrona. Španovićevi su partneri Ratko Aralica i Krešimir Beno, a realizaciju projekta ubrzao je 1995. ulazak austrijskog proizvođača regulacijske i procesne elektroline i automatike Peters Engineeringa s 25-postotnim suvlasništvom u Eko-tehnin.

U metaloperađivačkom pogonu u Hrvatskom Leskovcu izrađuje se metaloko-strojarski dio postrojenja poput šasije, reaktora i inkapsulatora kao sra sustava, a onda se sve seli u Austriju.

Nažalost, Hrvatska nema u svijetu reting izvozničke zemlja, i kad bismo to postrojenje izvozili kao hrvatski proizvod, nitko ga ne bi htio kupiti. Ali kad isto postrojenje u svijet izveze austrijska tvrtka, svi ga žele. U Austriji se postrojenje dovršava ugradnjom svih Peters Engineeringovih komponenti, i na svjetsko tržište izlazi kao austrijski proizvod – dodaje Španović.

U 400 tisuća eura, koliko stoji postrojenje kapaciteta 10 kubnih metara na sat, austrijski je udio vrijednosti 210 tisuća eura, a hrvatski 190 tisuća eura. U tom hrvatskom dijelu glavni je dio Španovićev patent, kao intelektualni kapital pretočen u kalkulativnu stavku proizvođačke cijene. Da se sve svelo na strojarski dio, udio Eko-tehninu u gotovom proizvodu bio bi razmjerno malen.

Ina odlaze gudron u prirodnu jamu u kršu u Sovjaku iznad Rijeke, i tamo sada na otvorenom stoji 500 tisuća kubičnih metara gudrona. U svijetu se za preuzimanje i obradu gudrona plaća između 300 i 600 €/t bez troškova prijevoza, a obrađuje se za daljnje odlaganje. Ini smo ponudili potpunu preradu gudrona po cijeni od 100 eura za tonu, dakle jednu petinu svjetske cijene, ali niti nakon ponovljenih ponuda odgovor nismo dobili. Uz Rijeku, gudrona ima i u Sisku i u Botovu gdje se ispiru vagoni cisterne – kaže Španović.

Za razliku od Ine, u svijetu se Španovićeva postrojenja uspješno dokazuju u radu, a novi patenti šire područja primjene solidifikata.

U Poljskoj naše postrojenje obrađuje gudron u Zielonoj Gori, jedno je postrojenje u Ukrajini, jedno na Korzici i u Italiji. Hrvatskoj je najbliže naše Mid-Mix postrojenje u poduzeću Surovina kod Maribora, gdje smo ga instalirali i izvršili pokusnu preradu gudrona koji je tamo nagomilao Petrol. Kad je naš solidifikat uspješno prošao sve slovenske analize, natječajem je taj posao dodijeljen Gorenju, iako ono uopće nema tu tehnologiju. U taj smo posao ušli preko mariborske tvrtke-partnera Surovine, a sad je Gorenje kupilo dio Surovine, ne bi li se tako posredno dočepalo mojega patenta! U Italiji smo imali slučaj da je talijanski partner krivotvorio dokumentaciju, predstavio se kao vlasnik patenta i naše postrojenje prodao u Brazil, i slučaj je već pet godina na sudu u Milanu. Na drugoj strani, naše se ponude sada razmatraju u Srbiji za sanaciju gudrona u Pančevu, Novom Sadu i Bačkoj Palanci – dodaje Milli Španović.

Španović je patentirao i efikasnu i trajnu obradu mulja iz pročistača otpadnih voda, koji zbog velike efikasnosti pročistača postaje koncentrat izuzetno opasan za izradu jeftine hidroizolacijske postelje vrhunskih svojstava za deponije komunalnog otpada. U Njemačkoj je više od 50.000 tona solidifikata utrošeno u hidroizolaciju tunela podzemne željeznice, kao i na dionici 70 km autoceste kod Brunnena za hidroizolacijsku podlogu – dodaje Španović.

Sličnim pristupom i priznatim i potvrđenim patentima Španović je doskočio i azbestu, azbestnim muljevima i otpadima na bazi te kancerogene tvari. Unatoč znanstvenim potvrdoma Španovićeva tehnologije s Mineraloško-petrografskog zavoda PMF-a u Zagrebu, otvorena ponuda Eko-tehninoga da na posve neškodljiv način riješi goleme količine azbesta i azbestnog mulja Salonit u Vranjicu pokraj Splita, tri godine čeka odgovor.

Mi ne nudimo ‘guranje problema s azbestom pod tepih’, nego uslužnu preradu svega azbesta u potpuno neškodljivi solidifikat. Cijena je 1.000 kuna za tonu, ali i to je premali iznos da bismo decision makerima bili zanimljivi. Uz to što bismo Vranjic i okolinu trajno riješili azbesta, proizveli bismo im i tisuće tona upotrebljivoga i unovčivoga građevnog materijala – dodaje Španović.