Knjiga ‘Istanbul’ Orhana Pamuka svakako je jedna od najboljih izdanja 2006. godine i preporučljiva je svakom tko voli ‘visoku’ književnost i tko ima epsko strpljenje. U vremenu kada mnoge knjige čitamo nadušak, putovanje Pamukovom knjigom izgleda nam egzotično, kao da obnavljamo stare kulture, pejzaže i običaje, neopterećeni protokom vremena. Zato nas opsjeda prostor – grad Istanbul, iz kojega danas iščezava duh starih kaldrmi, česmi, konaka i koji je ostao uključen između Istoka i Zapada, u monologu svojih povijesnih uspomena.
U ovoj izvršnoj knjizi (koju je izdala kuća Vuković&Runjić i koju je preveo s turskog Ekrem Čaušević) nobelovac Pamuk pokazuje sve umijeće književnoga tkanja koje nam na kraju nalikuje paukovoj mreži – u njoj smo zatečeni i pomalo izgubljeni u poezskoj zanesenosti svim čarima Osmanlijskoga Carstva.
‘Istanbul’ je u osnovi kombinacija kronike i memoara, ali sjajno Pamukovo pero uspijeva mnoštvo slika i detalja uzdići u mitsku sliku grada koji i živi i sanja u ozračju bosporskih pejzaža. Knjiga izražava tugu zbog umiruće kulture pred idejom pozapadnjenja. Nekada šaren grad, koji je govorio turskim, armenskim, grčkim i drugim jezicima, sada se, u Pamukovoj nostalgičnoj odi, premeće u grad crno-bijelih sjetnih boja, koji ne može vratiti sjajnu prošlost, niti svojom istočnjačkom dušom može dosegnuti zapadnjački svijet. Istanbul zato dobiva u literaturi – postaje mitom i izazovom za vrhunsko književno pero.
