Iako se redateljsko umijeće Vasilija Senjina ne može okarakterizirati kao majstorsko, njegov je Galeb kvalitetno i promišljeno dramsko ostvarenje. Za postavljanje zavodljivog i beskrajno zanimljivog Antona Pavlovića Čehova već se više od jednog stoljeća odlučuju mnogi redatelji. Ruski klasik, majstor promatranja, uvijek vjeran svom istinskom zanimanju za čovjeka kakav jest, a ne kakav bi trebao biti, nepogrešivo privlači svojom dramskom studijom ljudskih života.
Upravo je uprizorenjem njegova Galeba Zagrebačko kazalište mladih u subotu, 3. ožujka, drugi put predstavilo mladoga ruskog redatelja Vasilija Senjina, ZKM-ovoj publici već poznatog po inscenaciji još jednoga ruskog velikana Lava Nikolajevića Tolstoja i njegove Ane Karenjine. Ovaj put Senjin se prihvatio dramskog teksta putem kojeg se, kao što sam navodi u programskoj knjižici, uz pomoć glumaca bavi istraživanjem istinskih razloga ljudskih emocija, strasti i životnih prioriteta.
Odričući se osuvenrenjivanja teksta koji svoje protagoniste zatječe na ruskom imanju potkraj 19. stoljeća, Senjin se povodi mišlju da Čehovu osuvenrenjivanje nije ni potrebno, jer je ono o čemu govori jednako istinito i prisutno danas kao što je bilo i u vrijeme nastanka teksta. Imanje na kojem se talože ljudske tuge i nemoći, likovi koji stradavaju zbog svoje želje za pogrešnim drugim, nemogućnost da nadvladaju vlastite promašaje samo su dio tzv. Čehovljeve svevremenosti, za čije je uprizorenje bez obzira na to kada nastaje potrebna majstorska redateljska ruka.
