Bivši član Putokaza Alen Polić i njegovi suradnici Robert Pilepić i Sergio Salečić imali su dobru ideju i postavili dobar temelj, no album Žažara kao krajnji rezultat njihova rada, usprkos svjetlim trenucima, odaje ili pokušaj podilaženja najširem slušateljstvu ili nemogućnost spoznavanja granice koja bi trebala biti povučena između kvalitetnog etnomaterijala i jeftinoga kić-zvuka.
Sintetski ritmovi kakvi se mogu naći na dječjim sintesajerima glavni su krivac zašto Žažara ne zvuči kao što je mogla. Polićev je vokal više nego ugodan, sposoban prenijeti potrebnu emociju, a k tome i prepoznatljiv, pa je prava šteta što je stvar krenula pogrešnim putem.
Vrijedne zlobinske tradicijske pjesme bile su zahvalan materijal s kojim se moglo napraviti mnogo više, kao što to rade neki drugi istarski čuvari, odnosno osuvremenitelji glazbene baštine.
