Prve izborne postave dviju najjačih stranaka bit će, prema svemu sudeći, mlađe i modernije od onih na prošlim izborima.
HDZ je promovirao svoje nove dame Martinu Dalić i Mariju Pejčinović-Burić. One su obrazovane, komunikativne, govore strane jezike, izgledaju suvremeno. I mnogo su primjerena pratnja premijera, čiji se politički program svodi na ispunjavanje uvjeta EU, nego što je to Jadranka Kosor.
Nedostatak vizije i novih ideja kao izbornih aduta dviju najjačih hrvatskih političkih stranaka, njihova će vodstva nastojati nadomjestiti ponudom novih lica. Tako se na listi za ispadanje iz najužeg vrha našla i Jadranka Kosor, dugogodišnja HDZ-ova ‘vojnikinja’, koja je svoju lojalnost stranačkom šefu, prije nekoliko godina, sublimirala u izjavu: ‘Kud’ Ivo tuđ i ja’. Zamjene sukladne potrebama nove faze u razvoju HDZ-a već su osigurane. Tek koji tjedan prije nego što se najvjernija deklarirana pratilja Ive Sanadera našla na vjetrometini medijskih napada zbog tko zna koji put otvorene, napuhane, prastare afere u vezi s kupnjom stana, a da nitko iz stranačkog vrha nije stao u njezinu obranu, promovirane su nove HDZ-ove dame: Martina Dalić i Marija Pejčinović-Burić. One su obrazovane, komunikativne, govore strane jezike, izgledaju suvremeno. I, uz već postojeće članice Kolindu Grabar Kitarović i Bianku Matković, mnogo su primjerena pratnja premijera, čiji se politički program svodi na ispunjavanje uvjeta EU, nego što je to Jadranka Kosor.
Sada već izvjestan odlazak Jadranke Kosor u drugu političku ligu, bez obzira na izborne rezultate, zapravo je uvod u kadrovsku obnovu HDZ-a prije parlamentarnih izbora. Ako se najvjerniju pratilju može staviti u političku zavjetrinu, vrata su zacijelo otvorena i svima ostalima iz stare HDZ-ove generacije. To je očigledno prvi shvatio Vladimir Šeks, unaprijed najavivši da više nije zainteresiran za još jedan mandat predsjednika Sabora. No, za razliku od Jadranke Kosor, koja više Sanaderu nije potrebna ni u kom smislu, a u svemu je zamjenjiva, Vladimir Šeks je još potreban u izbornoj utrci, a svojim iznimnim iskustvom u parlamentarnoj proceduri u nekom će svojstvu biti potreban i nakon izbora. Upravo taj kriterij – potrebnosti – bit će ključan u stranačkome kadrovskom procesu.
Na drugoj strani, cijela politička karijera Jadranke Kosor zapravo je paradigma hrvatskih instant političara. Ušla je u stranku i politiku slučajno, jer je zatrebala žena na izbornoj listi i netko se nje sjetio. Opstajala je i penjala se na stranačkoj ljestvici zahvaljujući beskrajnoj lojalnosti, izvršavajući poslušno zadacu koje bi joj povjerio šef, pokrivajući svojim imenom njegove propuste, prebacujući istom mjerom vlastite propuste na svoje podređene, smiješći se onima gore, nesmiljeno se obraćunavajući s onima dolje. A ključna motivacija političkog angažmana svela se na nabavu stana prema povlaštenim uvjetima, osiguranje saborške mirovine i službenog vozača na vrhuncu moći. Uistinu, može li itko, nakon više od deset godina u političkom vrhu države, reći što je politička orijentacija Jadranke Kosor? Koji vrijednosti ona zagovara? Prema svojoj političkoj (ne)profiliranosti mogla bi biti predsjednička pratilja u bilo kojoj stranci. No, tako demodirane pratilje na političkom crvenom tepihu više se ne ‘nose’. I zato ona mora prepustiti mjesto.
