U EU i dalje na snazi obrana od stranog preuzimanja

Dugogodišnje nastojanje Europske komisije da liberalizira proces tržišnog natjecanja razbilo se o zid država koje u svoje zakone ni nakon tri godine nisu uključile propise koje je EU donio 2004. Riječ je o Belgiji, Cipru, Češkoj, Poljskoj, Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj i Estoniji.

Prekogranično preuzimanje na europskom kontinentu, posebno kad je riječ o nekim državama članicama Europske unije, i dalje će biti sve samo ne jednostavno. Naime, Europska komisija nedavno je zaključila da je dugogodišnje nastojanje Europske unije za uklanjanje ‘otrovnih pilula’ i drugih zapreka neprijateljskom prekograničnom preuzimanju propalo. Izvršno tijelo Europske unije također je upozorilo na to da bi moglo ispitati bezuspješni europski zakon o preuzimanju prije nego što je planirano.

‘Mnogo zemalja članica pokazalo je otpor uklanjanju zapreka neprijateljskom preuzimanju’, stoji u Komisijinu izvješću o učinku smjernica EU o preuzimanju koje je pokazalo da je većina članica iskoristila rupe u zakonu kako bi osigurala da obrana od preuzimanja bude i dalje na snazi.

Izvješće objavljeno zbog sve veće brige zbog protekcionizma u nekoliko europskih država na tragu je nedavnih kontroverzi zbog sve snažnijih fondova, privatnih dioničarskih skupina i drugih ulagača. Ono također nagovještava da većina europskih vlada nije uvjerena u Komisijine tvrdnje da preuzimanja ‘koriste kompanijama, ulagačima i cijeloj europskoj ekonomiji’. Europska smjerna o preuzimanju, koja je nakon više od četvrtast godina obilježenih neprestanim raspravama napokon prihvaćena 2004. godine, izvorno je sastavljena da bi tvrtkama koje se suočavaju s preuzimanjem otežala upotrebu ‘otrovne pilule’ poput izdavanja novih dionica ili ulaska u složene zajedničke pothvate, a cilj joj je također bio sprječavanje upotrebe dionica uz pomoć višestrukoga prava glasa. Tu će se smjernicu prema rasporedu preispitati 2011., no u izvješću se navodi da bi se preispitivanje moglo i produljiti.

Za sve je kriva skupina protekcionističkih država među kojima su Belgija, Cipar, Češka, Poljska, Italija, Španjolska, Nizozemska i Estonija. Te su države, naime, propustile norme Europske unije o preuzimanjima usklađivati s domaćim zakonodavstvom do svibnja 2006. Kako danas stvari stojte, osamnaest je država članica spremno prihvatiti odredbe o preuzimanju, ali njih pet – Francuska, Slovenija, Grčka, Madarska i Portugal – samo uz uvjet reciprociteta. Izvješće je vrlo jasno u opisu neuspjeha: ‘Takav razvoj događaja vrlo će vjerojatno obeshrabriti otvoreno tržište za preuzimanja.’ A razlozi za ponovni pokušaj liberalizacije preuzimanja bila su zapravo tri događaja u posljednjih godinu dana: prvi je španjolska blokada ponude njemačkog energetskoga diva E.Ona za Endesu, drugi je talijanska nevoljnost da Autostradu prepusti španjolskom ponuditelju, a treći su poljski prigovori na spajanje UniCredita i HVB-a.

Školski je primjer slučaj Endese i E.Ona, za koji se prije nekoliko tjedana činilo da se bliži kraju nakon što su dioničari španjolske tvrtke prihvatili njemačku ponudu. Međutim, cijela će akvizicija u prvom redu ovisiti o odluci dvaju najvećih Endesinih dioničara, španjolske građevinske tvrtke Acciona, u čijem je vlasništvu 21 posto kompanije, i financijske kuće Caja Madrid, koja drži 10 posto dionica. Uprava Endese istaknula je da Caja Madrid još nije donio konačnu odluku, a i situacija s Accionom zasad je neizvjesna. Acciona je, naime, dosad pokazivala žestoko protivljenje E.Onovoj ponudi navodeći da uvjeti ne zrcale pravu vrijednost španjolskog distributera struje. No njemačka je kompanija prije nekoliko dana povisila ponudu za 12 posto, na konačnih 41 milijardi eura; Accionin se odgovor još očekuje. Analitičari ističu da iza građevinske kompanije zapravo stoji španjolska Vlada, koja se protivi odlasku domaćih elektroprivreda Nijemcima. Nakon što je raznim zakonima i uredbama pokušavao, u suprotnosti s pravilima EU, blokirati E.Onovu ponudu, Madrid navodno u dogovoru s Accionom legalno namjerava zaustaviti akviziciju.

Ne zaostaju ni Poljaci, koji nakon poznatog slučaja s UniCreditom sada na dnevnom redu imaju privatizaciju Varšavske burze, koju baš i nisu skloni prepustiti stranom kapitalu. Burza trenutačno očekuje Vladinu odluku kojom bi se konačno trebala omogućiti privatizacija toga najvećega tržišta kapitala poslijetransicijske Srednje Europe. No, plan se nimalo ne sviđa regulatornim tijelima Europske unije zbog namjere Vlade da 51 posto dionica, od 99 posto koliko je u posjedu države, proda isključivo tvrtkama koje su već bile zastupljene na poljskom tržištu kapitala prije konačne odluke o privatizaciji. Ideja je da se spriječi pad Varšavske u ruke Bečke burze ili OMX-a, koji bi, zahvaljujući tome, zauzeli dominantan položaj na tržištu Srednje i Istočne Europe.

Varšavsku burzu Poljaci vide kao ravno-pravnog igrača tim dvjema burzama, a od prigovora za protekcionizam brane se argumentima da su prije desetak godina nešto slično…

Jedan od ponuđača za kupnju Bora Zoran Drakulić, vlasnik tvrtke East Point, i britanski investicijski fond ORN tvrde da je njihova ponuda bila bolja od rumunjskoga Kuproma.

Od početka je bilo jasno da će, osim tržišnih razloga, u kupnji nekada cijenjenog proizvođača bakra veliku ulogu imati i politika. Naime, RTB Bor i danas se smatra jednim od strateških srbijanskih bogatstava, zbog čega su postojale struje koje su se oštro protivile prodaji stranom poduzeću. Zanimljivo je da Vlada Srbije često prednjači u tzv. ekonomskom patriotizmu, pa svoja poduzeća prodaje na žličicu, stoga pomalo čudi odluka da se RTB Bor proda rumunjskom Kupromu, koji i ne dolazi iz razvijenije zemlje i za koji se, opravdano, sumnja da može isplati sumu od 400 milijuna američkih dolara, na koliko je potpisan kupoprodajni ugovor.

Neposredno prije 4. ožujka, kad je ugovor parafiran, pojavile su se, za sada još nepotvrđene, informacije da je Vlada Srbije pristala Kupromu spustiti cijenu za 80 milijuna dolara, što je 20 milijuna manje od ponude koju je za Bor dao Zoran Drakulić, vlasnik tvrtke East Point, u suradnji s britanskim investicijskim fondom ORN-om.

Dva su razloga za sumnju da je tomu tako. Prema informaciji do koje je došla agencija Beta, popust bi se ostvario tako što će se 40 milijuna upotrijebiti za remedijaciju zemljišta, a još 40 kao nadoknada, jer novi vlasnik iduće dvije godine, do završetka gradnje nove topionice, neće moći upotrebljavati staru. Država Srbija dužna je i nadoknaditi ekološku štetu nastalu u proteklim sto godina, i to u istom iznosu, ali ta se obveza različito shvaća. Prema Zakonu o privatizaciji, država je dužna osigurati novac za odštetu prije potpisivanja kupoprodajnog ugovora, što u ovom slučaju nije napravila. Očito je da su u Kupromu to znali, pa su nakon potpisivanja ugovora podsjetili odgovorne u Vladi, zbog čega je naknadno dogovoreno da se izradi studija o ekološkoj šteti. A tada procijenjena šteta može biti i veća od za sada procijenjenih 80 milijuna.

Na Vladinu aljaskost ponajprije upozorava Drakulić, izravno zainteresirana strana za kojom su i određene političke nesuglasice s premijerom Koštunicom i ministrima iz DSS-a. On je dulje vrijeme bio jedan od najvećih financijskih vladajuće stranke, zbog čega su mu se 2004. pružila prilika da se kandidira za gradonačelnika Beograda na listi te stranke. Nakon neuspjela pokušaja da postane prvi čovjek glavnoga grada Srbije i sukoba s Koštunicom, Drakulić je sve više kritizirao rad Vlade.

Kako to obično biva, strana koja je izgubila ljutu se i najavljuje tužbu zbog nepoštovanja propisa i postupka. Ipak, Drakulić će do tužbe pokušati i diplomatskim sredstvima utjecati na promjenu odluke o kupoprodaji. U časopisu Ekonomist najavio je da će uz pomoć ORN-a učiniti sve za zaštitu svojih interesa.

Upravo su takve spekulacije potaknule raspravu o stvarnim Kupromovim mogućnostima da ispuni sve obveze predviđene ugovorom. Prema prijašnjim je procjenama 200-tinjak milijuna dolara bilo potrebno za novu topionicu, dok će prema postojećem ugovoru Kuprom u gradnju topionice uložiti 75 milijuna. Osim toga, ta je tvrtka dužna uložiti 65 milijuna dolara u rudnik u Majdanpeku, kao i 30 milijuna u Veliki Krivelj. Nezadovoljstvo tom količinom ulaganja istaknuo je i direktor RTB-a Bor Miodrag Conić, koji je u fazi pregovora prvi posumnjao u Kupromove mogućnosti. Mjesec dana prije potpisivanja ugovora novinarima u Boru rekao je da Kuprom nije potvrdio da ima novac za kupnju bor-skoga kombinata bakra i da ima dojam da nije shvatio koliko je RTB krupan zalogaj.

Conića su kritizirali jer je objavio detalje o privatizaciji, a njegovu je sumnju prvi podržao Drakulić. Prema njegovim riječima, Kupromova je vrijednost svega 60 milijuna dolara, stoga se pita može li se kompanija s tolikim kapitalom normalno zadužiti kod banaka i može li plaćati godišnju kamatu od 50 milijuna.

Tvrtka ove godine planira promet od 200 milijuna, i to zajedno s proizvodnjom iz Bora, a prošle je godine imala promet od 110 milijuna dolara. Može se dogoditi da za šest mjeseci ili godinu dana to pušte, a tko će onda odgovarati? Država nije provjerila kredibilitet tvrtke za tako velik posao.

Vjerojatno svjestan svoje male moći, Kuprom je zahtijevalo da Vlada Srbije jamči nepromijenjenu cijenu struje (koja je, podsjetimo, najniža u regiji – 4,5 centa po KWh). Idućih šest godina. Za sada nije poznato koliko je Vlada Srbije izašla u susret zahtjevima Rumunija, ali može se pretpostaviti da to ipak nije napravila jer je za proljeće najavljeno poskupljenje struje. Konačno, negativno ozračje u vezi s prodajom Bora podgrijalo je i to da su iz pregovora s Rumunijama bila posve isključena tri člana tenderske komisije iz Bora (poslovodstvo, sindikat i lokalna samouprava), koji čine većinu u pteročlanom sastavu.