Đapićeva formula za pobjedu ili barem za promjenu

Mogu li u Anti Đapiću birači prepoznati novoga hrvatskog vodu? U takav je obrat uistinu teško povjerovati. Đapić je već više od petnaest godina prisutan u hrvatskoj politici, na čelu je parlamentarne stranke i da ima potencijal vođe, već bi bio prepoznat. No, mogu li Đapić i HSP, uz pragmatična koaliranja poput nedavnog na lokalnim izborima u Slavonskom Brodu, na parlamentarnim izborima prepoznati izbornu računicu i HDZ-u i SDP-u? To već nije nemoguća misija.

Pobjeda koalicije HSP-HSS-HSLS na slavonskobrodskim izborima, dakako, nije gotov model koji se može automatski preslikati na parlamentarne izbore, ali je pokazatelj raspoloženja birača i korisna poruka strankama, budućim izbornim takmacima.

Iznimno velik odaziv birača, najveći nakon prvih višestrančkih izbora 1990. godine, pokazuje da biračko tijelo prelazi iz faze apatije, koja podržava status quo i etablirane stranke – u fazu revolte, koji vodi u promjene. To raspoloženje usporedivo je sa zasićenošću komunističkom vladavinom 1990. ili hadezeovskom 2000. Danas su birači zasićeni bezidejnom, birokratiziranom i sebi dovoljnom političkom elitom koja se ponajviše bavi sobom i izbornom koalicijom kombinatorikom, a personificiraju je dvije najjače stranke – HDZ i SDP. Tu je Đapićeva šansa. On ne može ponoviti Tudmanov učinak iz 1990. i sam pobijediti dvije najjače stranke, ali bi možda mogao ponoviti Račanov učinak iz 2000., kad je šesterogodišnja koalicija pobijedila HDZ. Ni Račan nije, izvan svoje stranke, imao potencijal vođe. No, stvorena je dobitna koaličijska kombinacija: Dražen Budiša je koaliciji dao nužan nacionalni štih, Ivan Jakovčić je osigurao pobjedu u Istri, Zlatko Tomčić je bio mamac za seljake, a Vesna Pusić adut Zapada. Svi zajedno bili su snažno potpomognuti prije svega američkom i britanskom diplomacijom i njihovim nevladinim organizacijama i think tankovima, koji su im i osmislili izbornu promidžbu. Današnji bi pandan takve koalicije uz Đapića činili: Đurđa Adlešić iz HSLS-a, koja bi mu dala liberalni europski štih, Josip Friščić, koji bi trebao okrenuti seljake od Sanadera, a Glavaševa stranka (bez obzira na budućnost njegova sudskog postupka) trebala bi mu osigurati pobjedu u Slavoniji. Za razliku od poznate šestorke iz 2000., ovaj koaličijski pokušaj ne može računati na praktičnu zapadnu podršku. Ali možda može računati na nezadovoljstvo hrvatskih birača.

Izgledno je da će se i na sljedećim izborima glasovati ‘protiv’ mnogo više nego ‘za’. Pritom neki potezi i HDZ-a i SDP-a idu u prilog Đapiću i eventualnoj novoj koaliciji. Predizbornom kampanjom koja se svodi na žestoko međusobno optuživanje i HDZ i SDP sve više diskreditiraju ozbiljnost bilo koje optužbe i pokazuju se kao irritirajuće samodovoljne stranke. To im se u zbroju glasova može vratiti kao bumerang. U potrazi za kakvim-takvim vodom HDZ i SDP otvaraju prostor Đapiću. Ivo Sanader, koji je prošle izbore dobio na kritici SDP-a te na vješto stvorenom imidžu konzervativnog vode za novo doba, ima velikih problema s održavanjem takvog dojma. Razigrani voda iz starog spota sve više ostavlja dojam autokratu bez istinskog sadržaja, koji više djeluje kao srednjorangirani službenik Europske komisije usredotočen na vlastiti probitak nego kao predsjednik vlade jedne države. A permanentno upućivanje na vlastitu odlučnost i samouvjerenošću sve više ostavlja dojam bahatosti bez pokrića i, umjesto prednosti, postaje ozbiljan nedostatak Ive Sanadera. Bolest Ivice Račana ostavila je SDP bez pravog vodstva.

Je li Anto Đapić moguća alternativa? Nije. Ali možda može biti prijelazno rješenje. U usporedbi s činovničkom konkurencijom, on je uza sav višak kila, loše govorništvo i rupe u obrazovanju zadržao osjećaj ljudskosti, koji se može prepoznati. Osim toga, posljednjih mjeseci ozbiljno radio na ‘peglanju’ svoga političkog lika. Da uz pragmatičnu koaliciju na nacionalnom planu kadrovska malo osvježi HSP s nekoliko kompetentnih i karijerno uspješnih hrvatskih iseljenika – možda bi čak i imao formulu za pobjedu. Barem formulu za promjenu, ako već ne i za uspješnije upravljanje državom. To je, naime, dulji proces.