Dva tipa iz Zagore u Splitu. Cura iz Njemačke u Zagori. Dva Bosanca u Zagrebu. A u pripremi dvoje stranaca na hrvatskoj obali. Primjećujete uzorak? Da, riječ je o filmovima Ognjena Svilčića, i ne, ne dobijete ništa za točan pogodak jer nema toga nagradnog fonda koji bi pokrio toliko broj pogodaka iz prve. Svilčić je inače sasvim solidan redatelj, ali muće ga neki minusi.
Prvo, sužen izbor tema. Drugo, intelektualiziranje, treće je nedostatak jasne opredijeljenosti u pričama koje priča (blagi dokumentarizam i tako je passé), a to sve zajedno vodi do posljednjeg minusa – lagano docirajući karakter njegovih filmova. Daleko od toga da je Armin loš film i da neće naći iznimno zahvalnu publiku. Publiku koja će se osjećati jako pametno dok ga gleda i simulirati emotivnost.
No, Svilčić je ovaj put film doveo do granica minimalizma i, potpuno se usredotočivši na odnos oca i sina, koji su se našli u novoj situaciji, polako izazao iz filma i prešao u teatar s obzirom na to da na atmosferu i stilizaciju vizualnog dojma uopće ne troši vrijeme. Fotografija je siromašna i temeljna, broj glumaca i scenarij također, a situacija iz kojih bi se iščitalo više o ocu i sinu, koje bi dale širi kontekst, nedostaje.
