Home / Financije / Meridijani

Meridijani

Nitko ni iz jedne od 25 zemalja Europske unije još nije zatražio novac iz posebnog fonda za pomoć radnicima koji su ostali bez posla zbog relativno novog razloga – globalizacije. Riječ je o nedavno osnovanom fondu koji će raspolagati s pola milijarde eura svake godine. Taj bi se novac trebao dijeliti prema mjerilima koja su utvrdili predstavnici svih zemalja članica. Osnovno je da se pomoć može tražiti za najmanje tisuću radnika koji su u poduzeću zaposleni najmanje četiri mjeseca. Olakšavajuća je okolnost da se u taj broj može uključiti i višak radnika iz poduzeća kooperanata i dobavljača. Broj je isti i kad je riječ o malim i srednjim poduzećima, ali se u tom slučaju mogu zbrajati svi radnici određene regije. U takvim tvrtkama, međutim, oni moraju biti zaposleni najmanje devet mjeseci. Za male države vrijedi pravilo da se pomoć može tražiti i za manji broj radnika koji su zbog globalizacije postali višak u svojim tvrtkama. Ali u tom slučaju treba dokazati da njihovo otpuštanje, zapravo globalizacija, znatno utječe na lokalno gospodarstvo.

Zašto još nitko nije zatražio pomoć iz fonda čije se uspostavljanje najavljivalo kao važan napredak u socijalnoj politici Unije? Sasvim sigurno ne zato što ona nije nikome potrebna. U zemljama Unije svake godine posao izgubi oko šest milijuna ljudi. Svakom desetom to se, prema procjenama stručnjaka, dogodi kao posljedica procesa globalizacije. Pedeset posto onih koji su izgubili posao nakon dvije godine još ne uspije naći novi, a od onih koji su se ponovno zaposlili polovica ima manju plaću nego prije. Slika je, dakle, sve samo ne vedra. Kako to da je novac u fondu za pomoć svim tim nesretnicima ipak još netaknut?

Institut Bruegel u Bruxellesu tvrdi da krivnju za to snose oni koji su utvrdivali mjerila za nje-govu podjelu. Oni su, naime, ispuštili iz vida koliko je teško ja-sno i nedvojbeno dokazati da su radnici izgubili posao upravo zbog globalizacije, a ne zbog nesposobnosti i inertnosti poslovo-dstva poduzeća. Tu kompliciranu zadaću morala bi obaviti ta ista poslovodstva ili lokalna admini-stracija. I jednima je i drugima, međutim, jednostavnije poslati ljude na burzu nego razbijati glavu podacima, analizama i dokazi.

Isti institut prigovara i logici prema kojoj su napravljeni krite-riji. Prema njima, od 600 tisuća radnika koji su izgubili posao zbog globalizacije, 50 do 60 tisuća dobilo je otkaze u postupku masovnog otpuštanja. Oni bi se, dakle, trebali prvi kvalificirati za pomoć iz fonda. To je premalo prema ukupnom broju onih koji ostaju bez rada i plaće. Osim toga, u institutu strepe da će, prema starom bruxelleskom običaju, najbolje proći oni koji su najglasa-niji, točnije koji imaju najutječajnije lobiste. Zato institut Bue-ngel predlaže nove i drukčije krite-rije. Prema njima, pomoć bi se trebala davati samo za troškove putovanja i to radnicima koji se zaposle u drugom gradu ili drugoj državi. Tako bi se ona dobiva-la automatski, a broj bi se kori-stnika gotovo utrošio.

Čitalac koji je u svemu tome osjetio sličnost s domaćim običajima nije na krivom putu. I u drugim zemljama, a ne samo kod nas, administracija je inertna i hladna na ljudske patnje, a stručnjaci se zabavljaju filozofiranjem o kriterijima, koje bi htjeli mije-njati čak i prije nego što je i jedan jedini čovjek dobio makar jedan euro pomoći. Čitav je svijet isto selo, kaže stara talijanska poslovi-ca. Mnogo starija od Europske unije.