Uzajamno popuštanje nužan je dio nagodbe i ne mora uvijek biti jednakomjerno. Dovoljno je da rezultira nekom koristi za svaku od stranaka, ne uvijek i samo materijalnom veze, odnosno prekidaju spor. Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati, ako među strankama nema suglasja o njegovoj postojanosti ili sadržaju. To ne mora biti samo pravo radi kojega postoji spor, nego i suprotni stavovi o tome postoji li uopće uzajamni pravni odnos i koja prava i obveze iz njega proizlaze, je li ostvarenje sporog prava nesigurno i dvojbeno te što je obujam i struktura sadržaja tog prava.
Uzajamno popuštanje nužan je preuzimanje neke nove obveze, pristanak na obročnu otplatu duga i slično. Popuštanje u nagodbi može se vezati uz određene uvjete, a o njima ovisi i konačna valjanost nagodbe.
Prema ugovoru o nagodbi prava i obveze su, naravno, obostrani, a primjenjuju se opće odredbe o ugovorima iz Zakona o obveznim odnosima, iako manje formalno kako za sadržaj, oblike, tako i na nedostatke. Forma nagodbe nije strogo propisana, ali je važno je li riječ o sudskoj ili izvansudskoj nagodbi, a ponekad se smatra valjanim čak i usmeni dogovor.
Za poslodavce nagodbe mogu sklapati samo osobe ovlaštene prema Zakonu o trgovačkim društvima, Statutu društva, i to samo uz posebna ovlaštenja (punoć), koja moraju imati i sindikati u zastupanju radnika. Predmet nagodbe mora biti moguć, dopušten i određiv prema opće-obveznim regulama. No, Zakon o obveznim odnosima utvrđuje jedan izuzetak – predmet nagodbe ne mogu biti sporovi koji se tiču statusnih odnosa. Najčešće su to obiteljski odnosi kao uzdržavanje djece ili razvod braka, a kad je riječ o radnim odnosima, nagodba nije moguća u vezi s radno-pravnim statusom zaposlenika. No, i tu ‘sitni’ izuzetak čini mogućnost da poslodavac i radnik zajednički predlože sudu primjenu instituta ‘sudski raskid ugovora o radu’, koji onda ima i statusne posljedice, odnosno otkazivanje ugovora o radu aktom treće strane. Dakle, tu nije riječ o klasičnoj nagodbi.
Nagodba se može pobijati i poništavati. Ništetna je ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju stranaka da postoji pravni odnos kojega nema ili ako se takvo vjerovanje odnosi na činjenice u spornom predmetu. Izvansudska nagodba nema snagu i autoritet sudske presude i u pravilu nije ovršna isprava, osim ako je sastavljena u obliku javnobilježničke isprave i propisno ovjerena. No, mnoge neupućene stranke ne poznaju taj formalni postupak, pa nastaju nesporazumi u vezi s učinkom takve nagodbe. Ona nema nikakvih učinaka na tijek postojeće parnice i stranke moraju posebnim podneskom obavijestiti sud, ako žele prekid parnice. Pravni učinci izvansudske nagodbe nastupaju u trenutku davanja izjave o bitnim dijelovima ugovora, o čemu stranke mora upozoriti bilježnik i stručno im pomoći. Ako stranke same sklapaju nagodbu, rizik od negativnih posljedica je velik i sudovi često ne mogu ispraviti štetu. Ovdje je poslodavac neosporno u prednosti, jer najčešće zapošljava ili konzultira pravnika koji je upućen u materiju, dok zaposlenici često nemaju tu mogućnost, u pravilu zbog nedostatnih sredstava.
