Piše: Milan Gavrović

Ni veliki ni mali ne mogu se izvući iz tijesne kože uvjeta privređivanja, koji pogoduju uvozu, a koče izvoz, koji podržavaju trgovinu, a uništavaju proizvodnju, usmjeravaju investicije u šoping-centre, blistave autosalone, stadione i mostove umjesto u tvornice robe i znanja.

Nisu samo hrvatski političari uzalud očekivali čuda. U Zapadnoj se Europi naivno vjerovalo da će mala i srednja poduzeća nadoknaditi radna mjesta koja su zbog globalizacije gubile velike tvrtke. Ubrzo se, međutim, pokazalo da za male vrijede ista pravila igre kao i za velike, dok se poduzetnici i menadžeri ponašaju u skladu s njima, bez obzira na dimenzije svoga poduzeća. U posljednjih 15 godina, otkad je ušla u modu riječ globalizacija, profitirali su samo oni koji su na vrijeme shvatili u kojem smjeru trči Kairo.

Odjednom je velika Kina postala isti onakav poslovni eldorado kakav je prije bio mali Hong Kong – kao da se nakon povlačenja britanske kolonijalne vlasti komunistička Kina priključila kapitalističkom Hongkongu, a ne obratno. Nekako istodobno pao je i Berlinski zid pa su bivše komunističke zemlje Srednje i Istočne Europe preko noći postale otvoreno lovište.

Ondje su se jeftino kupovala poduzeća, lako otpuštano višak radnika, a oni s najvišom kvalifikacijom bili su znatno jeftiniji od priučenih radnika kod kuće. Pokazalo se, zapravo, da su od komunizma u bivšem sovjetskom bloku najviše koristili radno ovisni ljudi u Zapadnoj Europi. Stalna sovjetska prijetnja jačala je socijalnu odgovornost, pa se tako čuvala ravnopravnost rada i kapitala, brinulo se o nezaposlenim radnicima i osiguravalo dovoljno novca za zdravstvo i mirovine.

S tim u vezi mala digresija: početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je za vrijeme predsjednika Richarda Nixona ukinuta zlatna dolarska podloga, jedan je naš tada još mladi ekonomist bio na studijskom putovanju u Americi. Iznenađen onim što se dogodilo, upitao je velikog američkog ekonomista J. Vaneka što će biti s dolarem. ‘Ništa’, odgovorio je on dobrodušno se osmjehujući. ‘Dolar i dalje ima atomsku podlogu.’ Prema istoj su logici i sindikati u europskim kapitalističkim zemljama imali atomsku podlogu u svojim pregovorima o plaćama i drugim pogodnostima. Cijenu toga plaćali su vlastitim siromaštvom njihovi kolege u bivšem SSSR-u i drugim zemljama sovjetskog bloka.

Nestankom tog bloka kao da se promijenio cijeli svijet. Uz ostalo, ubrzano se počela mijenjati i struktura zapadnoeuropske ekonomije. Istodobno sa seljenjem radnointenzivne proizvodnje u jeftinije zemlje velike su tvrtke kod kuće investirale u kapitalno intenzivne djelatnosti i u tržišne niše u kojima se ostvarivala visoka dodana vrijednost. U tome se danas vrti mnogo novca, ali se otvara malo novih radnih mjesta. Ako već nije alibi za naše političare i njihove ekonomske savjetnike, bar zvuči utješno da su i mnogi na Zapadu povjerovali kako će malo i srednje gospodarstvo riješiti problem nezaposlenosti, da će otvoriti radna mjesta koja će nadomjestiti ona koje su zatvorili veliki. Mnogo malih trebalo je nadomjestiti nekoliko velikih. Ali od te vrste restrukturiranja nije bilo ništa.

Zašto su mali iznevjerili očekivanja? Zbog banalne činjenice da svi poduzetnici i menadžeri plivaju u istoj vodi. Da bi se u uvjetima globalizacije održali na površini, svi su morali plivati istim stilom i krenuti u istom smjeru. Ne samo zbog izvozne konkurencije nego i da bi opstali u vlastitu susjedstvu, ondje gdje su do jučer bili nedodirljivi carevi terena. Europsko tržište malih i srednjih tvrtki koje su se bavile proizvodnjom tekstila, obuće ili igračaka odjednom je zapljušnulo tsunami jeftinije kineske robe. Jedini spas za talijanske, njemačke, ali i male tvrtke iz drugih zemalja bio je da krenu stopama svoje veće braće. I to ne samo kad je riječ o cipelama ili jeftinim košuljama, u čijoj su proizvodnji dobrodušni jeftini, marljivi, ali i previše obrazovani radnici. Ni stručnost, pa ni specifičnost proizvodnje, više nisu bili zaklon od novih vjetrova. Poznati proizvođač glasovira Bechstein iz malog mjesta Seifhennersdorf u češku granicu, za koje je malo tko kod nas čuo, najprije je preuzeo nekadašnjeg istočnjonemačkog konkurenta Zimmermana i onamo preselio dio proizvodnje. Zatim je prešao granicu i smjestio se u Češkoj. Ali sve to nije bilo dovoljno. Moralo se na mnogo duži put, kojim su već prošli divovi poput Siemensa, Philipsa ili švedsko-švicarskog ABB-a, pa se sada Bechsteinovi glasoviri proizvode u Indoneziji i, gdje bi drugdje, u Kini.

I u Hrvatskoj su se poduzetnici i menadžeri ponašali racionalno, u skladu sa zadanim pravilima igre. Zato je i u Hrvatskoj mala i srednja privreda razočarala sve one koji su joj pokušali prebaciti lopticu odgovornosti za smanjivanje goleme i kronične nezaposlenosti. Iznimka je trgovina, koja je u razdoblju tranzicije jedina doživjela snažan rast, pa u njoj danas radi gotovo sto tisuća ljudi više nego godine 1990., odnosno 181 tisuća prema prijašnje 84 tisuća. Mala je trgovina tome pridonijela više od velike, što se može činiti čudnim u vremenu kada se očekivalo da će malo gospodarstvo riješiti problem nezaposlenosti.

U Hrvatskoj se, za razliku od zemalja Zapadne Europe, nije samo bez pokrića očekivalo od maloga gospodarstva da riješi problem nezaposlenosti. Kod nas je ono dobilo još jednu nerealnu zadaću: od malih se tvrtki očekivalo da postanu veliki izvoznici. Pritom se nerijetko tvrdilo da se to već događa, pa su neki optimistični političari dokazivali da malo gospodarstvo izvozom ostvaruje 70, pa čak i 80 posto prihoda. Pri tome je manje važno je li to bilo posljedica neznanja ili su oni svoje želje i dojmove smatrali važnijim od brojka. Kad je riječ o političarima, potonje nije rijetak slučaj. Važno je samo da je istina posve drukčija. Od svih hrvatskih tvrtki malih i srednjih je čak 98,5 posto, u njima radi 54,3 posto svih zaposlenih, ostvaruju 40,5 posto ukupnog prihoda cijelog gospodarstva, a od toga samo četvrtinu, odnosno 26,4 posto, izvozom.

U Rimu se ponašaj kao Rimljani, kaže stara poslovica. Ili, kako velike, tako i male tvrtke. Fleksibilnije su, brže se prilagođavaju tržištu i imaju još 101 drugu vrlinu, ali ni one ne mogu van iz tijesne kože specifičnih uvjeta privređivanja. O kojim je uvjetima riječ? O onima koji pogoduju uvozu, a koče izvoz, koji podržavaju trgovinu, a uništavaju proizvodnju, i koji usmjeravaju investicije u šoping-centre, blistave autosalone, stadione i mostove umjesto u proizvodnju.

Prejaka kuna je osnovna greda na koju se sve to oslanja. Zato, za razliku od Europe, kod nas ni velike ni male proizvodne tvrtke ne traže svoju sreću u izvozu. Ne bi ni brodogradnja da ne mora i da joj država ne pokriva gubitke. Među rijetkim je iznimkama, na primjer, Elektrokontakt, čiji menadžment stalno plaće zbog svoje zle sudbine. Ali bez izvoza gospodarstvo zemlje s manje od 4,5 milijuna stanovnika nema nikakve šanse. Zato je u industriji i rudarstvu (koje statistika bilježi zajedno) danas zaposleno čak 110 tisuća ljudi manje nego 1990., a samo malo više nego prije punih 35 godina. To, međutim, ne znači da hrvatske tvrtke poput europskih stvaraju profit negdje drugdje, a najmanje da su krenule starim putem prema Istoku, na kojem se nekada stjecalo bogatstvo na začinima, a sada na jeftinoj proizvodnji. Iznimka koja potvrđuje pravilo je trgovačka tvrtka Magma. Od velikih tvrtki, kojih jedva još ima, nešto su pokušale Podravka i Pliva, ali u Europi i Americi, a ne na Dalekom istoku. Obje su se vratile kući podvinuta repa, a Plivina je inozemna avantura završila doslovno katastrofalno.

Najveći je problem života s nerealnim tečajem da je zbog njega i sve drugo u zemlji nerealno. Domaće se cijene uspoređuju sa svjetskim pogrešnim mjerilom, što znači da se ni za što ne zna koliko doista stoji. Za to su pogrešni i signali koje tržište šalje poduzetnicima, posebno potencijalnim ulagačima. Prema njima se mijenja i kroji gospodarska struktura zemlje. Prema njima se ravnaju i strani ulagači, koji također ulaze samo u bankarstvo, trgovinu i domaće monopolne. Pritom se opravdavaju pravnom nesigurnošću i nesrećnim pravosuđem. Ali kako to da im ništa od toga ne smeta kad treba podići novi šoping-centar? Zato je promjena strukture do koje je došlo u Hrvatskoj sasvim drukčija od one u Zapadnoj Europi. U Hrvatskoj se ne ulaže ni u kapitalno intenzivnu proizvodnju ni u niše s visokom dodatnom vrijednošću, a ni velika ni mala poduzeća ni zarađuju seleći proizvodnju pod jeftinije zvijezde.

O mogućim izlazima iz te gabule, vrlo zanimljivo, uspoređujući Hrvatsku s Finskom i Irskom, govori na sljedećim stranicama poznati ekspert dr. Žarko Primorac. Zaključak je jednostavan: Nema rješenja dok vjetar ne promijeni smjer i dok ne napuni jedra obnovi industrije i proizvodnje – u malim, kao i u velikim tvrtkama.