G LO razvija nove vrste poduzetništva

I ako je dugonajavljeni Zakon o otpadu donesen još 2004., njegova primjena u praksi ovisila je, s jedne strane, i o njegovim nužnim izmjenama i dopunama radi usklađenja sa smjernicama Europske unije o otpadu, ali istodobno i o donošenju niza pravilnika kojima se propisuju postupci, odnosi i obveze proizašle iz specifičnosti raznih vrsta otpada. Pogleda li se samo godinu dana unatrag, unatoč velikoj skepti, otporu, pa i početnoj neorganiziranosti, koje bismo mogli nazvati porodajnim mukama, na snagu je u punom opsegu stupio i prilično profunkcionalirao Pravilnik o ambalaži i ambalažnom otpadu. Potaknut Smjernicom EU 94/62/EC od 20. listopada 1994., Pravilnik je probio led na više razina u domaćem, uvjetno rečeno, ekološko-gospodarskom okruženju.

Postavivši se tvrdo prema razmaženim trgovcima, motiviravši svekoliko građanstvo novčanim povratnim naknadama za disciplinu, čak i više od toga, Pravilnik je u godinu dana doista efikasno počistio oku dostupan okoliš od PET, staklene i Fe/Al ambalaže pića, a koncesionarima skupljačima donio dodatni posao.

Poduzetnici koji su na vrijeme prepoznali važnost te branše i organizirali se razvijaju pravi biznis, zapošljavaju radnu snagu i u tom im je poslovnom zamahu Hrvatska već prema, pa su već prilično iskoračili na regionalnu scenu.

Tako je u području skupljanja i reciklaje metalnih otpadaka i ostataka u sekundarno željezo, čelik i ostale obojene metale apsolutni lider postao CIOS na čelu s ekonomistom po struci Petrom Pripuzom. Napustivši dobar, ali, kao što sam kaže, statičan posao u Industrogradnji, Pripuz je nakon početnih iskustava u bjelovarskoj Sirovini poduzetnički duh razvio počevši s malom posredničkom agencijom u izvozu metalnih sekundarnih sirovina, a 1991. je, povezavši se s njemačkim Scholz AG-om, inače europskim divom u toj branši, u ravnopravnom vlasničkom udjelu osnovao CIOS, koji je u međuvremenu prerastao u CIOS grupu. U njoj su CE-ZA-R, na čelu s Pripuzom i lokacijom u sjedištu CIOS-a u Jankomiru, Metis u Rijeci, Sava-promet u Sesvetama, Sekundarni metali u Kninu, Feropapir u Karlovcu, CIOS Varaždin u Varaždinu, Unija-Zama u Kutini, Felis-reciklaža i Felis produkte u Sisku, Reciklaža u Vukovaru, a od inozemnih članica grupacije tu su još SM BH iz Sarajeva te CINOS iz Beograda. Potkraj 2006. CIOS grupacija zapošljavala je 1.327 radnika, a zahvaljujući daljnjem razvoju posla u Srbiji, taj će se broj znatno povećati tijekom godine.

Tijekom 2006. CIOS grupa proizvela je ukupno više od 600 tisuća tona sekundarnog čelika i drugih sekundarnih metala, od čega je udjel na području Hrvatske veći od 250 tisuća tona. Financijski gledano, poslovanjem u Hrvatskoj CIOS grupa ostvarila je ukupni prihod od oko 750 milijuna kuna, a zajedno s inozemnim prihodom članica grupacije iz Srbije i BiH ukupni prihod iznosio je oko 180 milijuna eura. Govoreći o CIOS-ovu suvlasniku Scholzu, Pripuz ilustrira njegovu veličinu podacima o proizvodnji sedam milijuna tona sekundarnog čelika i ostalih metala, uz prihod od oko 2,3 milijarde eura.

• Kad je riječ o organizaciji, tehnologiji i primjeni mjera zaštite okoliša, poslovanje nam se temelji na strogim kriterijima kompanija unutar Scholz grupe, dobitnici smo i priznanja za dostignuća u zaštiti okoliša u gospodarenju otpadom, a poslovanje nam se odvija u skladu s certifikatom ISO 9001:2000 – kaže Petar Pripuz.

Prošlogodišnje otvorene najsuvremenijega reciklažnog centra na Jankomiru površine od oko 65 tisuća četvornih metara temeljilo se na ulaganju od 230 milijuna kuna, čime su dugo ročno stvoreni uvjeti za sigurno i efikasno gospodarenje metalnim i drugim neopasnim otpadom, ali s postignutim standardima nema problema ni s poslovanjem s opasnim otpadom, koji je u CIOS-ovu djelatnost ušao prikupljanjem i oporabom otpadnih vozila. U novom se pogonu strojevima posljednje generacije prije usitnjavanja iz automobilskih olupina raznim postupcima sortiraju željezni i čelični dijelovi, posebno se odvajaju obojeni metali, a posebno, svaka za sebe, guma i plastika. S obzirom na ograničenost kapaciteta sisačke i splitske željezare, CIOS veći dio sekundarnoga željezo izvozi u Italiju i Austriju.

• Znatno povećana cijena željeza i ostalih metala motivirala je mnoge skupljače, posebno tradicionalno tom poslu okrenute Rome, da se više nego ikad posvete prikupljanju raznog metalnog otpada, što CIOS kao poslodavac u nizu i te kako osjeća na povećanim zaprimljenim količinama. Pravilnicima koje je donijelo Ministarstvo napokon je uveden red na tom tržištu, iako uvijek ima nekih detalja koje bi trebalo doraditi. U našem je planu već za ovu godinu daljnje proširenje posla u Srbiji, gdje očekujemo znatan rast, a ulazimo i na područje Albanije. Kad se uhodamo na tim novim područjima, planiramo godišnje proizvesti i isporučiti željezarama više od milijun tona sekundarnog željeza i drugih metala – rekao je Pripuz.

Ono što je CIOS u metalnom otpadu, u području opasnog otpada polako postaje tvrtka CIAK vlasnika Ivana Leke. Osnovavši ga 1994., Leko je tvrtku specijalizirao za poslovanje na dva različita, ali zapravo povezana područja: distribuciju automobilskih startera i akumulatora u Hrvatskoj i BiH. Budući da su proizvođači akumulatora inzistirali da CIAK preuzme i ulogu skupljača starih akumulatora radi njihove oporabe, tvrtka se latila i ekološke djelatnosti skupljanja, privremenog skladištenja i primarne obrade opasnog otpada. To se u početku odnosilo, dodaje CIAK-ov direktor za ekologiju Stipo Marić, samo na prikupljanje otpadnih akumulatora i baterija, antifriza, ulja i drugih maziva, hidrauličkih tekućina i sličnoga.

• S obzirom na to da su naši partneri, među koje se uvrstila i Varta, bili zadovoljni našim odnosom prema tom važnom segmentu gospodarenja otpadom na temelju onoga što smo prije distribuirali, zatražili su od nas da preuzmemo kompletnu uslugu zbrinjavanja opasnog otpada. Za to smo ispunili sve zakonske uvjete, a naše tržišno iskustvo dobro nam je došlo u toj specijalizaciji za odlaganje akumulatora, baterija i EE otpada. Budući da smo bliški s automobilskom branšom, za sada imamo i četiri županijske koncesije za skupljanje autoguma koje ćemo dostavljati ili svojem jedinom oporabitelju, varaždinskom Gumiimpex-GRP-u, ili na spaljivanje cementarama Holcimu ili Našice-cementu, koji su ovlašteni za to. Akumulatorski otpad izvozimo u Sloveniju, Austriju i Njemačku – kaže Stipo Marić.

U skladu s prirodom posla CIAK-ovi su partneri gotovo sve tvrtke skupljači otpada, velik broj automobilskih servisa, obrtnika, komunalna i prijevoznička poduzeća, zatim i velika poduzeća kao što su Pliva, HŽ, HT, Vijadukt, Chromos, kao i IT tvrtke M SAN grupa, HGspot, IBM, Hewlett-Packard i drugi. U tijeku su i aktivnosti u vezi s dobivanjem koncesijskih ugovora za skupljanje baterija, akumulatora i otpadnog ulja u nekoliko županija. U poslovanje je CIAK uložio više od 25 milijuna kuna, a širiti se počeo 2001. zakupom hale u Vojniću. U prosincu 2006. otkupio je hale u Vojniću od Fime Validusa i ondje je sada zaposleno 18 od ukupno 72 CIAK-ova radnika. Za razliku od segmenta otpadnih baterija i akumulatora, u kojem je tvrtka jedini ozbiljni obrađivač u Hrvatskoj, u električnom otpadu CIAK će imati tek status skupljača i partnera za vođećeg reciklažera CIOS-a.

• Kad je posrijedi elektronički otpad, sada ulažemo u modernizaciju, i to zajedno sa švedskim proizvođačem specijalne opreme namijenjene tome. Međutim, u tom sektoru opasnog otpada na vidjelo izlazi naš zaostatak od 20-ak godina za Zapadom, na kojem su se aktivnosti vezane uz to provodile cijelo vrijeme. U Hrvatskoj još nema dovoljno takvog otpada za gradnju pogona velikoga kapaciteta, pa će naš pogon u Vojniću, kao što predviđamo, tek za tri do pet godina raditi s 80-ak posto kapaciteta za obradu elektroničkog otpada. Nadamo se da netko u međuvremenu neće sagraditi sličan pogon, jer takvo će udvostručenje kapaciteta upropastiti dohodovnost i nama i tom konkurentu s obzirom na naše relativno male količine otpadne elektronike – objasnio je Stipo Marić.

CIAK je tijekom 2006. prikupio i obradio oko 8.500 tona opasnog otpada ostvarivši ukupan prihod od 92 milijuna kuna. S obzirom na trend godišnjeg rasta od 15 do 20 posto, CIAK je ušao u investiciju od 10 milijuna kuna kojom gradi novi pogon u Zaboku, kamo će preseliti opasan otpad iz Vojnića radi oslobađanja većeg prostora za EE otpad.

Varaždinski Gumiimpex nametnuo se kao prvi i jedini hrvatski oporabitelj otpadnih automobilskih guma. Kao što je istaknuo direktor i suvlasnik Damir Kirić, ta obiteljska tvrtka u gumarskoj branši posluje već 37 godina. Uz vulkanizersku djelatnost razvila je proizvodni asortiman od 4.500 vrsta raznih gumenih tehničkih proizvoda, a zatim je, u duhu Smjernice EU 199/31/EC, Gumiimpex potkraj 2005. otvorio u varaždinskoj industrijskoj zoni tvrtku kći Gumiimpex-GRP, prvi pogon za reciklažu otpadnih automobilskih guma. Kao što napominje Damir Kirić, riječ je isključivo o mehaničkoj reciklaži guma, pri čemu se odvajaju i dalje upotrebljavaju sve tri komponente: guma, čelik i tekstil.

• Pogon GRP-a ima kapacitet prerade od oko 23 tisuće tona guma na godinu, a zbog različitosti u postupku reciklaže posebnom se linijom vrši recikliranje punih guma viličara, za razliku od guma ostalih vozila. Odluci o investiciji u pogon za reciklažu kumovalo je i traženje brojnih prijevoznih poduzeća koja smo inače opskrbljivali novim i zaštićenim gumama da odložimo i njihove istrošene gume. Otišli smo u Europu da bismo vidjeli kako se ondje nose s tim problemom, i kad smo vidjeli kako se to radi, odlučili smo ući u taj novi posao, koji nije samo odlaganje i recikliranje starih guma nego i proizvodnja gumenoga granulata, odnosno vlakana, dakle uvod u sasvim novu proizvodnju. Zasad od jedne trećine granulata proizvodimo zaštitne podne obloge za dječje vrte, gumene obloge za sportske terene, ali i gumen podne površine čijom se uporabom u školama znatno poboljšalo zdravstveno stanje mlječnih krava i povećala miješćnost. Cilj nam je što prije proširiti proizvodnju gumenih podnih obloga, nakon čega bismo prestali prodavati traženi gumeni granulat i vlakna. Radije ćemo sami upotrebljavati recikliranu sirovinu za stvaranje proizvoda s većim udjelom novostvorene vrijednosti – istaknuo je Damir Kirić.

Hrvatska je u posljednje tri godine uvozila 25.000 tona automobilskih guma na godinu, što za prodaju, što montiranih na novoizgrađene automobile. Velik dio tih istrošenih guma trebao bi u Gumiimpex stizati preko mreže 21 skupljača-koncesionara diljem Hrvatske, a dio će se spaliti u cementari Holcimu u Korošćima i u Nexe grupi. Kirić napominje da Pravilnikom nije predviđena nikakva novčana naknada građanstvu za predaju guma skupljačima, nego su samo ovlašteni skupljači i oporabitelj korisnici naknada koje im za preuzete i obradene gume plaća Fond.

• U gradnju i opremanje pogona za reciklažu guma uložili smo 6,5 milijuna eura, a u prvu fazu pogona za finalne proizvode od gumenoga granulata uložili smo daljnjih 1,5 milijuna kuna, u što ćemo vjerojatno dodatno investirati s obzirom na to da planiramo uključiti još nekoliko novih i vrlo atraktivnih proizvoda nastalih recikliranjem guma – kaže Kirić.

I ne tako daleko od Varaždina, u Podrutama, nalazi se BBS vlasnika Barbare Bešenić i njezinog sina Krunoslava, prvi hrvatski Centar za oporabu plastike, u prvom redu sveprisutnoga PET-a. Investicijom od 12,7 milijuna devastirani prostor nekadašnje ciglane i propaloga Vartilena pretvorena je u suvremeni pogon za sortiranja, pranje, mljevenje, regranuliranje i rekristalizaciju te brizganje tzv. predoblika iz kojih u punionicama pića nastaju PET boce. Preduvjet ostvarenja toga projekta, koji je počeo 2004., bila je vjera u to da će Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost učinkovito, kao što mu i ime kaže, uspostaviti sustav odlaganja i oporabe ambalažnoga otpada, jedne od najvećih pošasti i multiplikatora količine komunalnog otpada i onečišćivača prirode.

Za posjete tvornici i obilaska u pratnji Ivana Sakača, tehničkog direktora i domaćina u odsutnosti vlasnika BBS-a, u prostranom krugu površine nekoliko hektara oko dvije tisuće tona dopremljenih prešanih i baliranih PET boca iz cijele Hrvatske čeka na red za vrlo složen i začuđujuće sofisticiran postupak regranulacije i rekristalizacije, u kojem je u pretpripremnim fazama čišćenje od sve prljavštine i kemikalija, a poslije i tijekom sušenja, veoma važno za dobivanje kvalitetnog regranulata.

• U otprilike godinu dana uspjeli smo posve uskladiti sve postupke i rad strojeva. Kad je i Pravilnik o ambalaži profunkcionirao, uz te početničke muke imali smo i vrlo velikih problema s nevjerojatno prljavim donesenim boćama pokupljenima sa smetišta. Zbog toga smo u fazi pranja trošili znatno više vode, sredstava za pranje i energije. Sve boce u boji međusobno miješamo i odvojeno meljemo, pa se od njih proizvode vrpce za fiksiranje nekih težih proizvoda. Sadašnji kapacitet nam je 600 kilograma regranulata na sat, a brizganje predoblika ovisi o veličini boce za koju se radi, pa brojka varira od 11 do 16 tisuća predoblika na sat – objašnjava Ivan Sakač.

S obzirom na to da je BBS počeo s proizvodnjom u ožujku 2006., do kraja godine regranulirano je oko 5.000 tona PET-a, a Sakač dodaje da je plan za ovu godinu udvostručiti tu proizvodnju. U sadašnjim uvjetima BBS 80-ak posto svoje prerade PET-a prodaje u obliku granulata, dok ostalo brizga u predobliku, a nešto i u gotove boce koje isporučuje manjim subjektima.

• Taj sustav nazivamo ‘bottle to bottle’, dakle, od boce nastaje druga boca visoke kvalitete. Za to imamo čak i certifikate američkog FDA, Svezne agencije za hranu i lijekove. Znam da su neke boce na polugodišnjem testiranju u Jamnici, a hoće li se u međuvremenu ugovoriti proizvodnja i za još kojega velikoga kupca, za sada je teško reći. U svakom slučaju, tendencija je da što više regranulata plasiramo u obliku predoblika – zaključio je Ivan Sakač.

Da bi papirni otpad ušao u reciklažni ciklus i tako postao veoma važna sekundarna sirovina, najveću ulogu u Hrvatskoj igra veteran s 54-godišnjim iskustvom u gospodarenju neopasnim otpadom, Unijapapir iz Zagreba, danas u vlasništvu Belišća, kojem je na čelu Vlado Jerbić. Unijapapir ima svoje glavne skladišno-sortirne tvornicama papira u reciklažu 90.000 tona otpadnog papira kao sekundarne sirovine. Prikupljamo i ostali neopasan nemetalni otpad. Tačnim poslovanjem ostvarili smo 90-ak milijuna kuna ukupnog prihoda uz dobit od oko 480 tisuća kuna. Pri tome smo ostvarili rast prihoda od čak 60 posto u odnosu na prethodnu godinu – rekao je Mirko Feric.

Umjesto da tvornicama papira jednostavno isporučuje prikupljeni papir po jedinstvenoj cijeni, Unijapapir sortira papir na 20-ak kategorija sa znatnim razlikama u cijeni, pa u konačnici takvo sortiranje, napominje Feric, uvećava financijski rezultat i 20-ak posto.

Na kraju ovoga malog obilaska divova gospodarenja otpadom u Hrvatskoj posjetili smo braću Iliju i Josipa Špikića iz Zdenčine pokraj Jastrebarskoga, suvlasnike grupacije Eko-flor plus, koji su u gospodarenju otpadom, slikovito rečeno, specijalisti opće prakse jer se većinom bave komunalnim otpadom. Na pitanje je li točno da iza njih stoji američki kapital, Špikić sa smiješkom kažu da je u tome djelić istine, ali samo utoliko što je njihov treći brat Stipe već 17 godina u SAD-u i svojedobno je malo pomagao braću kad su iz ugostiteljstva početkom 1997. s jednim kamionom i dva radnika ‘uleželi’ u djelatnost odvoza komunalnog otpada. No, šalu na stranu, jer danas je Eko-flor plus grupacija s više od 350 zaposlenih, s koncesijama u 60 općina i gradova na području 10 županija te s već uhodanom tvrtkom kćeri u Makedoniji i odnedavna u Beogradu.

Eko-flor plus uz komunalni otpad prikuplja papirnu kartonsku ambalažu i prosljeđuje je proizvođačima Belišću i Panu, a uz to je preko drvenog otpada ušao i u sasvim novu proizvodnu djelatnost. Počne li se s financijskim opisom Eko-flor plusa, podaci su još fascinantniji: prihod tvrtke se s ostvarenih 7,8 milijuna kuna na kraju 2003. potkraj 2006. povećao na 70-ak milijuna kuna. Investicijom koja će u konačnici biti dva milijuna eura počeli smo u Kloštar Ivanici proizvoditi kompost na bazi drvenog otpada. Zbog posebnog načina usitnjavanja i strukture taj je kompost izrazito pogodan i kao biofiltr na sanaciji odlagališta otpada, a kako nam je plan proizvodnje 10-ak tisuća tona na godinu, već smo u pregovorima s nekim trgovacima lancima u vezi s plasmanom toga komposta. Tako smo od otpada stvorili ekološki preporučljiv proizvod i, k tome, u njega ugrađili novostvorenu vrijednost – kažu Ilija i Josip Špikić.

U svojoj osnovnoj djelatnosti prikupljanja komunalnog otpada područje djelovanja Eko-flor plusa u Hrvatskoj prostire se od krajnjih točaka graničnog prijelaza Bajakovo do Getroova objekta pokraj Dubrovnika. Da ipak ni u tom poslu nije baš sve kako treba, Špikić ističu probleme s naplatom komunalnih usluga od korisnika. Naime, zbog mnogo malih pojedinačnih neplaćenih računa građanstva postotak naplate stagnira na 60-ak posto. Kad je riječ o planovima, osim razvoja upravo pokrenute podružnice u Beogradu Špikić planiraju ući i na tržište otpada u BiH.